Kao i svake godine, kad bi snijeg metrima napadao u Nevadi oko jezera Tahoe, glumac i oskarovac, producent i glazbenik Jeremy Renner otvorio bi svoje visinsko utočište obitelji i prijateljima; Kamp Renner, planinsku kuću na nadmorskoj visini od 2.200 metara, u ozračju između romantike kamina i divljine. Bila je Nova godina, 31. prosinca 2023.
Što se dogodilo? Dok je pokušavao osloboditi automobil zaglavljen u snijegu, glumca je udarila ralica za snijeg. Šest i pol tona metala, jedan trenutak nepažnje – i sve se promijenilo. Slomilo se trideset i osam kostiju. Plućno krilo se urušilo. Pukla mu je jetra.
Renner je preživio. Ali ono što je uslijedilo bilo je možda snažnije od bilo kojega njegova filma: iskustvo blize smrti. Nikakav mit, nikakva dramatična radnja – nego jedan od onih nijemih zapisa o prijelazu. Nije se htio natrag vratiti, govorio je kasnije Renner. Ondje gdje se nalazio sve je bilo prisutno, sve što je osjećao da nedostaje u životu: jasnoća, mir, ljubav. Bez materije, bez oblika – a opet ispunjena prisutnost, napisao je u svojoj knjizi “Moj sljedeći dah: Priča o mome preživljavanju”. Mrtav u jednom trenutku, kaže, ali dirnut vječnošću. „Mislio sam da je upravo to mjesto kamo trebamo ići.“
Ništa više neće biti isto kao što je bilo prije nesreće, rekao je Renner. „Čarobno je. U smrti nema vremena, nema prostora i nema mjesta. Postoji samo osjećaj, vrlo utješan, umirujući osjećaj“. Vidio je svoga oca i sebe. „Bili smo istih godina. I vidio sam sebe sa svojom kćeri; bili smo istih godina. Napravite neku vrstu životnoga panoptikuma, ali ne kronološki. Sve bljesne i zasja, svi i sve odjednom, na miran način. Patnja ondje ne postoji. Jedino što postoji jest ljubav“.
Smrt nije katastrofa
Mogao je vidjeti svoj život. Mogao je sagledati sve odjednom. Moglo je to biti deset sekundi; moglo je biti pet minuta. Moglo je biti vječnost. Tko zna koliko dugo? U toj smrti nije bilo vremena, uopće nije bilo vremena, a opet je bilo i cijelo vrijeme i vječnost.
Sav život je bio veličanstven; sav je život jednostavno postao bolji u smrti. Sve i svi koje volim ili sam ikada volio u svom životu bili su sa mnom. Sjetiš se kada si bio kao dijete u Disneylandu ili pak božićno jutro te osjećaš ono zvonko, super-uzbuđenje u krvi? Bio je to taj osjećaj u nemjerivoj mjeri. Vidio sam i svjetlosne niti, niti koje su me vizualno povezivale sa svime, uvijek, zauvijek. Vjerujem da je sva energija trajno povezana; ondje nema vremenskog kontinuuma. Ova smrt mi je to potvrdila: bio sam nigdje, u nelinearnoj energetskoj zemlji ispunjenoj ljepotom i čudom.
Tada sam znao, kao što znam i danas i uvijek ću znati: Smrt nije nešto čega se treba bojati. Naravno, jako sam uzbuđen zbog života, ali smrt? Nije to nešto čega se više bojim. Iskreno, nikada se nisam odveć bojao prije tog događaja, ali sada znam da je smrt nešto čemu se mogu radovati, povratak tomu spokoju onkraj vremena.
Za mene je smrt potvrda života, nešto trajno povezano i vječno. Nije mračno, nije kraj, nije katastrofa – veličanstveno je i uzbudljivo; to je vaša duša i vaša ljubav, koncentrirani u svoje najčišće oblike. Umirući, postajete odjednom povezani s univerzalnom energijom posvuda, što je samo po sebi vrst božanstva. I to je snažni učitelj. Umirući sam naučio uzaludnost i privremenu prirodu mržnje, suprotstavljene trajnosti ljubavi. Iako su strah i mržnja snažne, a ponekad i najsnažnije ljudske emocije, one su samo zec koji se suočava s kornjačom ljubavi. Ljubav polako, tiho i strpljivo, čeka da mržnja jednostavno sagori. Potrebno je mnogo više energije za mržnju nego za ljubav, a ljubav ima sve vrijeme na svijetu.
Duhovno buđenje
Čak je i istraživačica smrti Elisabeth Kübler-Ross (+2004.), koja je napisala mnoga djela o smrti i umiranju, imala vlastito iskustvo bliske smrti nakon teškoga zdravstvenoga kolapsa, radeći godinama s tisućama terminalno bolesnih. „Nema riječi za to“, rekla je. „Kada napustite svoje tijelo, ulazite u fazu u kojoj postoji samo bezuvjetna ljubav. Ljudi to ne znaju; ne znaju što je ljubav. A ako možete ostati tamo neko vrijeme, ako se ne morate vratiti, to je predivno, a onda možete ići bilo kamo; nemate ograničenja. Nema vremena.“ Gotovo svi koji su bilo kada imali to iskustvo, mijenjaju svoj život nakon toga. „Njihove vrijednosti više nisu toliko materijalističke.“ Također „nisu više toliko svađalački raspoloženi. Postajete puno duhovniji.“
Suočavanjem sa smrću ljudi se duhovno bude, postaju svjesniji onoga što je uistinu bitno u životu. „Smrt nas uči kako živjeti – potpuno, s ljubavlju i bez straha“, govorila je. I vrijedi njezina izjava: „Ne vjerujem u život poslije smrti. Ja znam da on postoji.“
Pomisao na ono što se nalazi s onu stranu te granice čovjeka ne ostavlja na miru. „Postoje trenutci kada osjetite prisutnost vječne harmonije“, zapisao je Dostojevski koji je vjerojatno također imao iskustvo bliske smrti. Ako bi to stanje potrajalo „dulje od pet sekundi“, tvrdio je pisac, „duša ga ne bi mogla podnijeti; izgorjela bi.“ Ali u tih pet sekundi, doživio je „puninu ljudskog postojanja“ i „dao bih za to cijeli svoj život i ne bih vjerovao da sam preskupo platio za taj trenutak.“
Upravo je taj čudan nemir u nama onaj koji uistinu nikada ne jenjava. Čak i kada imamo sve – ljeto, kuću, obitelj, najbolja vina, odmor – još uvijek postoji čežnja za višim. Augustin to je nazvao „nemirnim srcem“. I dodao je: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri i odmori u tebi, Bože.“ Možda je ono što nazivamo vječnošću upravo taj mir. Ne kraj, već ispunjenje. Ne nestanak, već dolazak.
Vjerujem da postoje trenutci kada smo bliže drugoj stvarnosti nego što mislimo. Kada nam se dijete nasmiješi, kad mu pogledamo u nevine oči. Kada jedna osoba umre za drugu. Kad se u liturgiji, u izričaju Svetog pisma, na trenutak podignu koprene s naših očiju. „Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice!“ (1 Kor 13,12). Možda je to obećanje: da će jednog dana postati sve kristalno jasno. Da ćemo prepoznati kao što smo bili prepoznati. Možda je smrt samo bljesak. A nakon nje: Svjetlost. Toplina. Dom. Oni koji tako misle žive drugačije. Ne bojažljivije, već budnije. Ne bezbrižno, već s mirom koji dopire dublje od svakog razumijevanja.
Engleski mislilac i obraćenik G.K. Chesterton jednom je rekao da je svetac stoga svetac jer utjelovljuje upravo ono što je društvu najpotrebnije. Nije li slično i sa odnosom prema smrti, sa starenjem? Ne treba li našem vremenu više nego ikad ono što se povezuje s kasnijim fazama života? Zrelost, promišljanje, očuvanje, osjećaj vrijednosti? Ne žudimo li za većim spokojem umjesto iscrpljujućeg užurbanog tempa, za bliskošću umjesto narcisoidnosti?
Grotesknost kulture protiv starenja
Tehnološki magnati investiraju milijarde dolara kako bi zaustavili starenje (anti-aging-propaganda). Htjeli bi produljiti život, vječno ovdje živjeti, zaustaviti propadanje čovjekovih stanica.
Nedopustivo je kod ideologa protiv starenja činjenica da osuđuju starost, smatraju je bezvrijednom, kao da je starost nešto čega se treba sramiti. A kada proroci dugovječnosti definiraju starost nečim ništa više od bolesti, to uključuje nevjerojatni kulturološki lom, promjenu paradigme koja pretvara poštovanje i uvažavanje važne, doista jedinstvene životne faze, u nešto poput bezvrijednog života koji treba eliminirati.
Kultura protiv starenja nije samo pobuna protiv ljudske biologije koja leži u našoj stvorenoj prirodi; ne samo da ignorira bitna iskustva i razvoj ljudskog stanja. Groteskno, ona također promiče nešto što zapravo nastoji spriječiti – starenje. Znanstveno je dokazano da tamo gdje se starost prihvati, postaje moguć dulji život. Negativne emocije, s druge strane, pridonose ubrzanom propadanju tijela. Oni koji se usredotočuju na stalnu samooptimizaciju previđaju poticaj dugovječnosti koji je dostupan svima i praktički besplatan: društvene odnose. Društveni kontakti ne samo da promiču psihičko blagostanje, već su ključni i za fizičko zdravlje. Isus se izrazio: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.”
Starenje, napisao je mudri Romano Guardini u svom djelu “Životne dobi” ne znači „isušivanje izvora iz kojeg ništa više ne teče; ili slabljenje oblika koji je prije bio snažan i napet, nego je to sam život, sa svojom vrstom i svojom vrijednošću“. Istina, Guardini dolazi iz drugog vremena. Više ne bi prepoznao svijet kakvim je danas postao, niti starije osobe, čije je osobnosti opisao kao „tihe iznutra“, s „dostojanstvom koje ne dolazi od uspjeha i postignuća, već od bivanja“.
Doista, starost nije o tome da se iz škripavih kostiju iscijedi, istisne što više života. Oni koji žele više, manje su zadovoljni. Starost predstavlja razliku između bitnog i nebitnog; između istinskog i neautentičnog. Predstavlja ljubaznost koja zna da su i drugi prisutni. Spoznaja da je oprost više od toga da si uvijek u pravu, da je strpljenje jače od nasilja, da dubine života leže u tišini, a ne u buci. Ima istine u izreci: „Naknadna pamet je uvijek pametnija”.
Guardini je prihvaćanje starosti nazvao „temeljem svake mudrosti“. Što se to iskrenije čini, što je dublji uvid u njezino značenje, to ova faza života postaje istinskija i vrjednija. Naravno, starenje također znači približavanje smrti; „ali i smrt je još uvijek život. Ona nije samo prestanak i uništenje, nego nosi smisao u sebi“. Treba samo razmotriti značenje riječi ‘kraj’ u kombinaciji s pridjevom ‘pun’: „Dovršiti znači dovesti do kraja, ali na takav način da se ispuni ono o čemu je riječ.“
Jesu li starenje i umiranje doista utemeljeni na nedostatku, nekoj vrsti manjka u dizajnu, u što bi nas zagovornici dugovječnosti htjeli uvjeriti? Pedeset bilijuna stanica tvore ljudsko biće. Složeni sustav tih stanica neprestano troši energiju i u nekom trenutku pokazuje znakove potrošenosti. Proces starenja programiran je u naše gene. S godinama se ne umire od bolesti, već se jednostavno biće istroši. Gorući ‘štapini’ su sagorjeli. Starenje i umiranje nisu bolesti, već dio vlastitog sustava našeg tijela, dizajniranog, kako nam vjera kaže, da „kroz smrt prijeđemo u život“.
Leži li značenje starosti i priroda smrti, kao što sugeriraju iskustva bliske smrti poput Jeremy Rennera, u potpunom predanju svega kako bismo ušli u drugi svijet? Jesu li nam stvari istrgnute iz ruku kako ne bismo više stajali sami sebi na putu?
Susret s Bogom
Ne bismo li onda trebali nastaviti gledati na smrt kao na granicu s otvorenim vratima? Jer još uvijek imamo pred sobom najbolje vrijeme, vrijeme bez vremena? Jer nakon isteka roka više nije riječ o tome kako poboljšati svoju moždanu snagu, već o tome da čovjeka učinimo božanskim, a time i ljudskijim? Je li to razlog zašto mnoge preminule osobe imaju tako spokojan izraz lica? Zrno pšenice mora umrijeti, kako kaže Isus, kako bi moglo izrasti i donijeti plod (Iv 12,24) A ako je smrt doista „seoba odavde na drugo mjesto“, kako je Sokrat umovao, ako je istina ono što kažu, da su svi koji su umrli s onu stranu, kako bi moglo biti tamo, u tome utopijskom domu, raju, oličenju obilja, sklada i ljubavi?
I hoćemo li tada zaista, kako nam vjera obećava, susresti Boga? „Ne mogu to drugačije objasniti za sebe osobno“, odgovara isusovac Godehard Brüntrup, profesor filozofije. Münchenski isusovac uvjeren je da je zaista susreo Boga u svom iskustvu blize smrti. Sve oko njega bilo je prožeto „unutarnjim mirom i spokojem“ koji „nadilazi sve što je itko ikada doživio u smislu mentalnog mira i jasnoće u životu“. Čovjek je uronjen „u neodoljivu ljubav, osjećaj gotovo do samoraspadanja: Čovjek je još uvijek tu, ali taj osjećaj da je voljen, jednostavno je neodoljiv.“
I onda zaključuje: „Iskusio sam da je umiranje potpuno drugačije od onoga što zamišljamo. Čovjek misli da se prilikom umiranja unutarnje svjetlo gasi. Da netko polako smanjuje jačinu svjetla. Naprotiv: svjetlo se pali, i to kako! S kakvom snagom i jačinom!“
Izvor: Katolički tjednik
