Treći tjedan Došašća u liturgiji započinje pozivom koji iznenađuje: „Radujte se!“ U svijetu ranjenom brigama, umorom i strahom od budućnosti, ta se zapovijed često čini gotovo neprimjerenom. A ipak, Crkva je upućuje upravo tada — ne kao površnu utjehu, nego kao čin vjere.
Radost Došašća ne rađa se iz savršenih okolnosti, nego iz blizine Boga koji dolazi. I upravo zato treći tjedan Došašća nije bijeg od stvarnosti, nego hod srca: od radosti koja se tek rađa, preko straha, odluke, prihvaćanja vlastite povijesti i ustrajne molitve, sve do povjerenja koje se usuđuje izgovoriti: „Neka mi bude.“
Razmišljanja koja slijede ne nude gotove recepte ni brze odgovore. Ona prate stvarni život — s njegovim ranama, čekanjima, neizvjesnostima i tihim nadama. U njima susrećemo radost koja se boji, vjeru koja se koleba, molitvu koja dugo šuti, ali i Boga koji ne prestaje dolaziti.
Treći tjedan Došašća tako postaje put: od površne radosti prema radosti koja ostaje, od straha prema povjerenju, od kontrole prema predanju i od pitanja prema otvorenosti srca.
Na tom putu susrećemo Ivana Krstitelja, Zahariju i Elizabetu, Josipa i Mariju, ali u njima prepoznajemo i sebe. Njihove riječi, šutnje i odluke postaju ogledalo našega vlastitog Došašća.
Niz razmišljanja kroz tjedan želi biti tiha pratnja u danima kada se Bog približava. Ne bučno, ne nasilno, ne preko izvanjskih znakova — nego kroz povjerenje koje se rađa u srcu. Jer Došašće ne završava razumijevanjem svega.
Došašće završava onoga trenutka kada se čovjek usudi reći: „Evo me.“



