Brojni svećenici koji se ozbiljno bave dušobrižništvom, uključujući poznate egzorciste, dr. Ripperger, mons. Rossetti (koji je i psiholog), o. Carlos Martins, o. James Manjackal, pokojni o. Amorth, osnivač i predsjednik Međunarodne udruge egzorcista, kao i brojni naši istaknuti svećenici i laici o ovome misle drugačije nego što je navedeno u ovom članku i jasno to teološki obrazlažu (poslušaj npr. predavanja o. Rippergera na temu “Generational spirits” ili pročitaj tekst o. Jamesa na https://jmanjackal.net/eng/engtree.htm ili vidi odgovor Studentskog pastorala don Damira Stojića na ovu temu).
Tako i CHARIS (bivši ICCRS), kao javno vjerničko društvo ovlašteno od Svete Stolice za usmjeravanje katoličke karizmatske obnove u dokumentu “Služba oslobađanja” također govori o posljedicama grijeha predaka na potomcima. Priručnik za egzorcizam profesora demonologije Adama Blaija također spominje djelovanje obiteljskih duhova. Najpoznatija katolička služba oslobađanja “Unbound” Neala Lozana prepoznaje i tretira te obiteljske utjecaje. Ja sam isto na liniji tog mišljenja jer ima svakog teološkog smisla i jer sam u praksi imao puno slučajeva kod kojih se tretiranje tog uzroka pokazalo ključnim u oslobađanju od određene vrste demonskog utjecaja. Naravno, važno je biti što precizniji u definiranju tog obiteljskog utjecaja, da se ne bi upalo u zastranjenja, što svi navedeni autori i čine, pa nema potrebe da ja ovdje ponavljam. Inače, i svjetovnim psihoterapeutima su obiteljski obrasci odavno jasni, a i utjecaj na fizičkoj razini kroz epigenetiku je osvijetljen, uključujući međugeneracijski prijenos traume. Samo veliki teolozi kasne i rješavaju problem tako da ga proglase nepostojećim ili neobjašnjivim, što je znanstveno neozbiljno, a i zbilja okrutno prema ljudima koji teško pate! Ali sit gladnome ne vjeruje, to je tako.
Čini mi se da glavnina oporbe molitvi za grijehe predaka i uklanjanje njihovih posljedica dolazi od osoba koje se ne bave dubinski osobnim dušobrižništvom. Na seminaru za egzorcizam u Rimu, a i prije toga na seminaru međunarodne udruge za oslobađanje u Częstochowi primijetio sam tu ekipu. Radi se o tipu salonskog stručnjaka koji kad govori o nekim temama, većina iskusnih praktičara u dvorani se samo pogledava i maše glavama jer im je jasno da čovjek nema pojma o čemu priča. Njima uz bok su čisto institucionalni egzorcisti koji rade samo po obredniku, gotovo neprijateljskog stava prema karizmama kao načinu na koji Duh Sveti također “oprema i vodi Crkvu” (Lumen Gentium 6) i ne ulaze dublje u pitanja uporišta (zašto i kako je do demonskog utjecaja u nekom konkretnom slučaju došlo), što se sasvim sigurno odražava i na uspješnost njihove službe. Nažalost, pitanje demonskih uporišta, osobito povezanih uz psihički život – koje je apsolutno ključno u službi oslobađanja – na najvišim službenim razinama se tek sramežljivo otkriva i ne posvećuje mu se još uvijek dovoljno pažnje.
U ovom članku bi se puno toga dalo osporavati. Svašta je autor udrobio, populistički otišao u neke ekstremne primjere i lažnu dihotomiju (ako ima utjecaja grijeha predaka – onda nema spasa) i stavio tu priču o utjecajima grijeha predaka u kontekst bacanja nekoga u depresiju i očaj, što nema nikakvog smisla. Otkrivanje uzroka nečijeg stanja/dijagnoza valjda redovito vodi nekoj terapiji! (Ali, pametno, ako nema dijagnoze, nema ni terapije. Sve pripišemo nedokučivim Božjim putevima i odvažno poručimo ljudima da nose svoj križ i mi smo svoj problem riješili! Pritom samo zaboravljamo da je barem pola evanđelja Isusova služba ozdravljanja i oslobađanja. Ne kažem da je to autorov stav, ali ta logika nerijetko opravdava svođenje svećeničke službe na ritual.) Također je i sve neistomišljenike označio kao duhovne zlostavljače i heretike, što je fenomen koji bi se dalo i teološki, a i pravno razmatrati.
Ovo ne pišem radi osobne potrebe za raspravom, nego da oni koji o tome donose stav imaju neki uvid i u drugu stranu priče.
Inače, upravo stav da sakramenti i krunica sve rješavaju, bez razrade ozbiljnog i sustavnog dušobrižničkog djelovanja kroz definirane dijagnoze, tretmane i alate nas je i dovela do toga da se teologija/svećeništvo/dušobrižništvo ne ubrajaju među pomažuće struke s psihologijom, socijalnim radom i drugima, iako smo upravo mi svećenici primarni liječnici duša. Tužno.
Izvor: Zoran Vladušić Facebook
