VLČ. ZORAN VLADUŠIĆ – Reakcija i drugo mišljenje na objavu fra Marina Mikulića o posljedicama grijeha predaka na potomcima

Grkokatolički svećenik vlč. Zoran Vladušić osvrnuo se na objavu župnog vikara iz Međugorja fra Marina Mikulića o posljedicama grijeha predaka, koju smo prenijeli i na našem portalu, pa objavu vlč. Vladušića, kao prilog raspravi o toj temi koja zanima mnoge vjernike, prenosimo u cijelosti.

Autor: Vjerujem.hr
event 16.10.2025.
Photo: Zoran Vladušić Facebook

Brojni svećenici koji se ozbiljno bave dušobrižništvom, uključujući poznate egzorciste, dr. Ripperger, mons. Rossetti (koji je i psiholog), o. Carlos Martins, o. James Manjackal, pokojni o. Amorth, osnivač i predsjednik Međunarodne udruge egzorcista, kao i brojni naši istaknuti svećenici i laici o ovome misle drugačije nego što je navedeno u ovom članku i jasno to teološki obrazlažu (poslušaj npr. predavanja o. Rippergera na temu “Generational spirits” ili pročitaj tekst o. Jamesa na https://jmanjackal.net/eng/engtree.htm ili vidi odgovor Studentskog pastorala don Damira Stojića na ovu temu).

Tako i CHARIS (bivši ICCRS), kao javno vjerničko društvo ovlašteno od Svete Stolice za usmjeravanje katoličke karizmatske obnove u dokumentu “Služba oslobađanja” također govori o posljedicama grijeha predaka na potomcima. Priručnik za egzorcizam profesora demonologije Adama Blaija također spominje djelovanje obiteljskih duhova. Najpoznatija katolička služba oslobađanja “Unbound” Neala Lozana prepoznaje i tretira te obiteljske utjecaje. Ja sam isto na liniji tog mišljenja jer ima svakog teološkog smisla i jer sam u praksi imao puno slučajeva kod kojih se tretiranje tog uzroka pokazalo ključnim u oslobađanju od određene vrste demonskog utjecaja. Naravno, važno je biti što precizniji u definiranju tog obiteljskog utjecaja, da se ne bi upalo u zastranjenja, što svi navedeni autori i čine, pa nema potrebe da ja ovdje ponavljam. Inače, i svjetovnim psihoterapeutima su obiteljski obrasci odavno jasni, a i utjecaj na fizičkoj razini kroz epigenetiku je osvijetljen, uključujući međugeneracijski prijenos traume. Samo veliki teolozi kasne i rješavaju problem tako da ga proglase nepostojećim ili neobjašnjivim, što je znanstveno neozbiljno, a i zbilja okrutno prema ljudima koji teško pate! Ali sit gladnome ne vjeruje, to je tako.

Čini mi se da glavnina oporbe molitvi za grijehe predaka i uklanjanje njihovih posljedica dolazi od osoba koje se ne bave dubinski osobnim dušobrižništvom. Na seminaru za egzorcizam u Rimu, a i prije toga na seminaru međunarodne udruge za oslobađanje u Częstochowi primijetio sam tu ekipu. Radi se o tipu salonskog stručnjaka koji kad govori o nekim temama, većina iskusnih praktičara u dvorani se samo pogledava i maše glavama jer im je jasno da čovjek nema pojma o čemu priča. Njima uz bok su čisto institucionalni egzorcisti koji rade samo po obredniku, gotovo neprijateljskog stava prema karizmama kao načinu na koji Duh Sveti također “oprema i vodi Crkvu” (Lumen Gentium 6) i ne ulaze dublje u pitanja uporišta (zašto i kako je do demonskog utjecaja u nekom konkretnom slučaju došlo), što se sasvim sigurno odražava i na uspješnost njihove službe. Nažalost, pitanje demonskih uporišta, osobito povezanih uz psihički život – koje je apsolutno ključno u službi oslobađanja – na najvišim službenim razinama se tek sramežljivo otkriva i ne posvećuje mu se još uvijek dovoljno pažnje.

U ovom članku bi se puno toga dalo osporavati. Svašta je autor udrobio, populistički otišao u neke ekstremne primjere i lažnu dihotomiju (ako ima utjecaja grijeha predaka – onda nema spasa) i stavio tu priču o utjecajima grijeha predaka u kontekst bacanja nekoga u depresiju i očaj, što nema nikakvog smisla. Otkrivanje uzroka nečijeg stanja/dijagnoza valjda redovito vodi nekoj terapiji! (Ali, pametno, ako nema dijagnoze, nema ni terapije. Sve pripišemo nedokučivim Božjim putevima i odvažno poručimo ljudima da nose svoj križ i mi smo svoj problem riješili! Pritom samo zaboravljamo da je barem pola evanđelja Isusova služba ozdravljanja i oslobađanja. Ne kažem da je to autorov stav, ali ta logika nerijetko opravdava svođenje svećeničke službe na ritual.) Također je i sve neistomišljenike označio kao duhovne zlostavljače i heretike, što je fenomen koji bi se dalo i teološki, a i pravno razmatrati.

Ovo ne pišem radi osobne potrebe za raspravom, nego da oni koji o tome donose stav imaju neki uvid i u drugu stranu priče.

Inače, upravo stav da sakramenti i krunica sve rješavaju, bez razrade ozbiljnog i sustavnog dušobrižničkog djelovanja kroz definirane dijagnoze, tretmane i alate nas je i dovela do toga da se teologija/svećeništvo/dušobrižništvo ne ubrajaju među pomažuće struke s psihologijom, socijalnim radom i drugima, iako smo upravo mi svećenici primarni liječnici duša. Tužno.

Izvor: Zoran Vladušić Facebook

Pročitaj više

Religija postavlja pitanja o životu, o istini i o odnosu s Bogom, dok magija nudi odgovore kako uspjeti, kako izbjeći patnju i kako dobiti ono što želimo. Zato je magija privlačna, jer obećava rezultat bez odnosa i sigurnost bez predanja, ali takav put nema dubinu i ne može donijeti istinski mir.

Njihovi glasovi nisu bili savršeni po mjerilima svijeta, ali su bili istiniti — nosili su u sebi težinu života, ali i mir koji dolazi iz vjere. Oni nisu pjevali da bi se čuli, nego da bi izdržali, da bi molili, da bi ostali.

Premda je Uskrs najvažniji blagdan i kod protestantskih crkava, Veliki petak je stekao posebno, središnje značenje za protestante. Za to je presudan bio Lutherov teološki smjer usmjeren na takozvanu „teologiju križa“ kao suprotnosti tadašnjoj dominantnoj “teologiji slave”.