Prvi trenuci dana ne pripadaju brigama ni planovima, nego Bogu. Znak križa kojim započinjemo jutro nije puka navika, nego oklop svjetla protiv tame koja se uvlači u srce – kroz strah, mrzovolju i anonimne ekrane. Ivanovo Evanđelje i danas nas pita: tko smo onda kad mislimo da nas nitko ne gleda?
Jutro počinje molitvom, ne brigom
Negdje na kraju svijeta, pod zvijezdama sjevera, zazvoni budilica u mraku jedne sobe – i probudi baš mene. Sjednem na rub kreveta, još uvijek između sna i jave. Misli su raspršene, snovi nedovršeni. U tom trenutku, kada još nitko ništa ne traži od mene, lako sam ranjiv: brige i planovi brzo naviru, a misli već trče prema svemu što me čeka toga dana.
Upravo tada Bog čeka da Mu otvorim dan. Zato se prekrižim i poluglasno izgovorim prvu molitvu – za blagoslov novoga dana i za snagu da ga živim pod pogledom Trojedinoga Boga.
Ako mrzovolju zbog ranog ustajanja ne otjeram odmah, pratit će me cijeloga dana. Možda će upravo ona biti razlog loših snova iduće noći. Zato prvim trenutcima dana ne pripadaju planiranja ni brige, pa čak ni želja da se što prije krene raditi.
Prvim trenutcima pripada Božja blizina. Jer dan koji započne Bogom ima drukčiju težinu.
Znak križa – naš tihi oklop
Sveta je nedjelja. Jutros ste, vjerujem, imali više vremena nego radnim danom da se u miru prekrižite i dan započnete riječima: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“
Raduje me kad od djece čujem da to čine i prije spavanja i prije jela. To su naši stari, lijepi kršćanski običaji kojih se ne smijemo sramiti niti ih olako prepustiti zaboravu. Znak križa nije samo gesta. On je ispovijest vjere.
Svako jutro, kad na sebe stavljamo znak križa, želimo se njime zaogrnuti poput oklopa dok zakoračujemo u nešto novo i nepoznato. A navečer, kad sjednemo na rub kreveta i promislimo dan, gotovo uvijek se nađe barem nešto zbog čega usne prošapću: „Bože, hvala Ti.“
Dominikanski križ – znak borbe i nade
Nosim o vratu dominikanski križ s crnim i bijelim poljima. Ne idem nikamo bez njega. Za mene to nije ukras. To je znak pripadnosti Kristu. Crno i bijelo podsjećaju me da je vjera uvijek hod kroz napetost između svjetla i tame, istine i privida, poniznosti i oholosti. Jednom je jedna časna sestra, gledajući taj križ, rekla da joj je neobičan i da ne razumije zašto ga nosim.
U toj maloj rečenici osjetio sam koliko i unutar Crkve ponekad zaboravimo da Duh Sveti djeluje kroz različite karizme. Moj križ nije protiv ikoga. On je za Krista. I podsjeća me da kršćanski život nije bijeg od borbe, nego hod kroz nju.
Nikodem – čovjek koji dolazi noću
Ivanovo Evanđelje opisuje kako Nikodem, ugledni židovski vijećnik, dolazi Isusu – noću. Zašto noću? Možda zato što nije želio da drugi vide njegov dolazak. Možda zato što još nije bio spreman da se njegovo traženje izloži svjetlu.
Ali Isus je Svjetlo svijeta. A svjetlo uvijek razotkriva. To je pitanje i za nas – tko sam onda kad mislim da me nitko ne gleda? Jesam li ono što pišem iza tastature? Jesam li ono što ostavljam po anonimnim komentarima i forumima? Jesam li ono što govorim kad mislim da nitko neće znati da sam to rekao?
Koliko je danas ljudi koji su na svjetlu jedno, a u tami drugo? Ne malo. Ne mnogo. Nego – previše.
Svjetlo koje razotkriva
Isus je svjetlo koje prodire u srce. Njegova svjetlost ne samo da osvjetljuje – ona razotkriva. Razotkriva koliko volimo svjetlo, a koliko se skrivamo u tami. Ivan piše: „Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova.“ (Iv 3,20)
Spasiti se znači hodati s Kristom. Znači koračati u svjetlosti. Zato Isus kaže: „Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta.“ (Iv 11,9) Ivan nas uči razlučivati.
Iz dana u dan postaje sve vidljivije koliko smo okruženi tamom – tamom laži, anonimnosti i virtualnih maski. Ali Bog nas u svome Sinu grli i obasjava.
Hoditi dok imamo Svjetlost
Isus upozorava: „Još je malo vremena Svjetlost među vama. Hodite dok imate Svjetlost da vas ne obuzme tama… Dok imate Svjetlost, vjerujte u Svjetlost da budete djeca Svjetlosti!“ (Iv 12,35–36)
A sveti Pavao dodaje misao koja me uvijek prodrma: „Meni je umrijeti Krist, a živjeti dobitak.“ Ako nema ništa vrijedno za što bismo bili spremni umrijeti – zašto onda uopće živimo? To pitanje uvijek iznova vraća čovjeka na bit.
Tri jednostavne stvari
Možda se sve na kraju svodi na tri jednostavne stvari: jutro započinje križem, dan se mjeri savješću, a večer istinom.
I dok ekrani nude svoju hladnu i prolaznu svjetlost, Krist i dalje stoji kao jedino Svjetlo koje ne vara. Svjetlo koje ne zasljepljuje, nego pokazuje put. Svjetlo koje ne dolazi s ekrana, nego s križa. I svjetlo koje svako jutro, kad se prekrižimo, ponovno budi dan u čovjekovu srcu.
Jer kad se svjetla ekrana ugase, ostaje samo jedno svjetlo koje ne vara – svjetlo Kristova križa pred kojim savjest više ne može sakriti svoje lice.
