DON DANTE & PONOĆNA PROPOVIJED: Carinik Matej nije se samo ‘rebrendirao’ – kao ljudi koji te danas gaze i iskorištavaju, a kad im voda dođe do grla onda navuku masku obraćenika

Kafarnaum. Prometno raskršće. Buka, prašina, asfalt onoga vremena. I u središtu svega toga, u carinarnici, sjedi Matej.
​Tko je taj čovjek? Nemojmo ga uljepšavati. Za svoje suvremenike, Matej nije bio simpatični, neshvaćeni činovnik. Bio je izdajnik. Čovjek koji je, da bi napunio vlastite džepove, gulio svoj narod, služio okupatoru i gazio preko ljudi. Matej je slika onih koji danas bešćutno iskorištavaju druge, a onda navuku oklop moći i pravednosti misleći da su nedodirljivi.
​I tko mu prilazi? Isus. Ne šalje mu pismo. Ne izbjegava ga. Prilazi ravno u taj njegov brlog laži i kaže mu samo dvije riječi: “Pođi za mnom!”
​I tu dolazimo do trenutka koji razbija sve naše današnje iluzije. Što Matej radi? Evanđelje kaže – on usta i pođe za njim. Matej nije ostao sjediti za svojim stolom. Nije rekao: “Učitelju, ja u srcu vjerujem u tebe, ali ću nastaviti po starom.” Nije napravio ono što danas tako često viđamo u našim međuljudskim odnosima – nije napravio lažnu promjenu. Nije se samo “rebrendirao” kako bi dobio simpatije javnosti, nastavljajući i dalje biti manipulator. Ne. Matej je napravio bolan, stvaran rez. Ostavio je novac. Ostavio je staru moć. Preuzeo je odgovornost za svoj promašeni život.
​Danas živimo u vremenu jeftinih isprika. Ljudi te gaze, iskorištavaju, skidaju ti bogove s neba, a onda, kad im voda dođe do grla, odjednom navuku masku obraćenika. Traže milost, a ne žele snositi posljedice svoga ponašanja. Misle da je dovoljno izgovoriti jedno usputno “oprosti” i da su time izbrisali sve rane koje su zadali.
​Ali Kristov Ustav, Njegovo Zlatno pravilo, nije naivnost! Bog nije došao da nas tetoši u našim lažima. On sjeda za stol s Matejem i njegovim prijateljima iz jednog jedinog razloga: jer su oni priznali da su bolesni.
​S druge strane stoje farizeji. Oni koji glume zdravlje. Oni koji su izvana savršeni, čisti, oholi i puni prezira, a iznutra prazni grobovi. Zgražaju se i pitaju: “Zašto vaš učitelj jede s takvima?” Isus im odgovara najtvrđom rečenicom: “Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni. Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.”
​Što je zapravo milosrđe? Je li to guranje problema pod tepih? Je li to dopuštanje manipulatorima da nas i dalje lome? Nipošto. Pravo, Božje milosrđe je poput svjetla koje razdire mrak. Ono ti gleda u oči i kaže: “Volim te više nego što možeš zamisliti. Ali upravo zato što te volim, neću pristati na tvoju laž. Tvoja gluma šteti i tebi i meni. Odbaci masku!” Da bi se moglo govoriti o istinskoj promjeni, čovjek mora preuzeti odgovornost.
​Svi mi nosimo svoje sjene. Svi mi imamo dane kada osjećamo težinu koja nas vuče na dno, kada nam zidovi stišću grudi i kada gubimo dah pod teretom vlastitih promašaja. Svi mi negdje duboko u sebi vičemo – spasi me! Izvuci me iz ovog ponora! Ako čitaš ove retke i osjećaš se kao da si na dnu, ako su te ljudi povrijedili ili ako si ti povrijedio druge znaj da izlaz postoji. On je štit u moru lutanja. Njegova ruka je jača od tvojih slabosti i tvojih demona.
​Ali taj poziv zahtijeva akciju. Bogu ne treba tvoj PR. Bogu ne treba tvoje “rebrendiranje”. Njemu ne treba tvoja nova, uljepšana fasada kojom pokušavaš prevariti svijet. Njemu trebaš – ti. Goli, ranjeni, stvarni ti.
​Ustani s tog mjesta na kojem si zapeo. Priznaj svoju bolest. Prestani se opravdavati, ostavi tu “carinarnicu” svojih starih navika i pođi naprijed u istinu. Jer tek kada se ogolimo do kraja, tek kada pristanemo na bol odgovornosti, milost može od nas stvoriti nove ljude.