DON DANTE & PONOĆNA PROPOVIJED: Nemojmo biti zli vinogradari svojega života – ne dopustimo da nas tuđe zlo natjera da i mi podignemo šake i zaboravimo tko smo

Živimo u svijetu u kojem nas od malena uče kako moramo posjedovati. Skupljamo papire, vlasničke listove, ključeve i lozinke. Gradimo visoke ograde oko svojih kuća, ali još više i još tvrđe oko svojih srca. I u tom silnom zidanju sigurnosti, u tom grčevitom naporu da zadržimo ono što mislimo da je naše, zaboravimo jednu jedinu, najvažniju istinu – mi ovdje nismo vlasnici ničega. Mi smo samo prolaznici, podstanari u vremenu koje nam je darovano.
​Isus u onoj teškoj, opominjućoj prispodobi o zlim vinogradarima ne priča o nekakvim davnim radnicima iz prošlosti. Priča o nama danas. O onim trenucima kada umislimo da je zdravlje isključivo naše pravo, da su ljudi oko nas naše vlasništvo i da je cijeli svijet tu da služi našem egu. Bog nam je iznajmio ovaj predivni vinograd života, nije nam ga prodao. Dao nam je talente, jutra, prilike i ljude, s jednom jedinom molbom – da donesemo plodove.
​Kada u evanđelju čitamo o zlim vinogradarima koji tuku, kamenuju i protjeruju glasnike jer misle da će tako oteti baštinu, lako je pomisliti da su to samo drevne metafore. Ali to je naša surova svakodnevica. Na vlastitoj koži, baš ovih dana, osjetio sam što znači taj evanđeoski redak. Što znači kad se nađeš na meti onih koji su umislili da su gospodari tuđeg mira, tuđeg tijela i tuđeg života.
​Kada te udari tuđa agresija, kada na pravdi Boga doživiš napad, prvo što osjetiš je šok. Zidovi tvog sigurnog svijeta se zatresu. Na tom tvrdom asfaltu, gdje primiš udarac od onih koji misle da je sila jedini zakon, shvatiš pravu poruku ovog evanđelja. Zlo uvijek misli da će batinama, prijetnjama i nasiljem prisvojiti vinograd. Nasilje je uvijek krik nemoći onih koji misle da su bogovi, a zapravo su samo loši podstanari vlastitog života.
​Ali vlasnik je netko drugi. Moja sigurnost, moj mir i moje dostojanstvo nisu u rukama onih koji napadaju, nego u rukama Onoga koji me u taj vinograd i poslao. Tragedija modernog čovjeka nije u tome što ima malo, nego što živi u strahu i agresiji, grčevito čuvajući ono što mu ionako ne pripada. Nismo vlasnici ni ovog udaha, a kamoli tuđih sudbina.
​Najamnina u Božjem vinogradu ne plaća se silom, ne plaća se novcem ni velikim riječima. Ona se plaća onim najtežim – plodovima ljubavi, poniznošću i spoznajom vlastite prolaznosti. Sve dok grčevito držimo stvari i ljude, živimo u grču. Tek kada shvatimo da je sve što imamo čisti dar, počinjemo istinski i slobodno disati.
​Zato, nemojmo biti zli vinogradari svoga života. Ne dopustimo da nas tuđe zlo natjera da i mi podignemo šake i zaboravimo tko smo. Budimo dobri čuvari onoga što nam je povjereno, radosni što uopće imamo priliku raditi u tom vinogradu, ostavljajući iza sebe tragove ljubavi, a ne ožiljke na tuđim dušama.