DON DANTE & PONOĆNA PROPOVIJED: Pitanje svih pitanja – je li nam Isus tek nedjeljna navika, prigodno ime koje spomenemo kad zagusti ili osoba s kojom živimo?

Svijet je danas prepun mišljenja o svemu i svačemu. Puna su usta na društvenim mrežama, u TV emisijama, na šankovima i u prolazu. Svi imaju analizu za sve, svatko zna tko je pogriješio i kako bi trebalo voditi svijet, državu i tuđe živote. No, u toj buci glasova, u toj općoj kakofoniji u kojoj svatko nudi svoju istinu, događa se onaj ključni trenutak. Evanđelje nas vraća na scenu u kojoj Isus prekida masu i postavlja pitanje koje ne trpi neutralan odgovor. Staje pred svoje učenike – i pred mene i tebe – pa pita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?«
​Ljudima je oduvijek bilo lakše ponuditi tuđe mišljenje nego vlastitu kožu. Kad ih Isus pita tko je On, učenici spremno izbacuju šprance o Iliji, Ivanu Krstitelju ili Jeremiji. Lijepo, pristojno, ali sve je to na sigurnoj udaljenosti. To je ono što se priča po gradu, tuđe mišljenje bez rizika. Tako je i danas. Mnogi će reći da je Isus bio sjajan učitelj, moralna vertikala, povijesna figura ili revolucionar o kojem se pišu knjige. Sve je to točno, ali sve to skupa – ako ostane samo na razini teorije – ne obvezuje ni na što. Jer dok god je Isus samo tema o kojoj se raspravlja, ti si i dalje jedini kapetan svog malog ili velikog života.
​Ali onda dolazi ono radikalno: »A vi…« Ne što kaže selo, ne što piše u medijima, ne što nalaže tradicija ili trenutni trend. Što ti kažeš, u tvojoj osobnoj tišini? Šimun Petar prihvaća taj izazov. Nije kalkulirao niti gledao što je politički korektno. Izbacuje iz duše ono što mu je Otac otkrio: »Ti si Krist-Sin Boga živoga!« I Isus ga ne proglašava stijenom zato što je bezgrešan – jer znamo kakav je Petar bio i koliko je puta posrnuo – nego zato što je u tom trenutku skinuo oklop kalkulacije i priznao da bez Njega ne može. Crkva se ne gradi na našoj lažnoj, ispeglanoj bezgrešnosti, nego na tom dubokom, osobnom priznanju.
​To pitanje, međutim, ne lebdi u sterilnom vakuumu, nego nas čeka točno tamo gdje život gori – na rubu. Doći će dan, i tu nema skrivanja, kad će isto to pitanje stajati pred svima nama. Pitat će onoga koji je dijelio milost i onoga koji je bio bijednik na asfaltu. Pitati će i onoga s punim rukama i onoga koji je goloruk drhtao: kako si primio dar, kako si ga podijelio, jesi li prepoznao Boga u odbačenom bratu na margini? Pred licem Vječnosti padaju sve socijalne maske, lažne titule i udobne fotelje. Na tom konačnom ispitu ne prolaze sudske rasprave ni teološki termini, nego samo gola istina o našem srcu.
​Ovo Evanđelje ne traži od nas suhe teorije, nego ogledalo. Je li nam Isus tek nedjeljna navika, prigodno ime koje spomenemo kad zagusti, ili osoba s kojom živimo, lomimo kruh i nosimo svoje tihe križeve – tamo gdje je najteže? U svijetu koji se rastače na tisuću komadića, prava snaga nije u glasnim parolama, nego u hrabrosti da na rubu vlastite nemoći susretnemo Njega. Pitanje je postavljeno. Što ćemo mu odgovoriti prije nego svane dan?