Apostoli su uz Isusa, žive s njim, vide njegova djela i čuda, čuju njegove riječi. Teško ih razumijevaju, a još teže žive. Zato mole Isusa: “Umnoži nam vjeru!” (Lk 17,5) Isus im odgovara: “Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao” (Lk 17,6). Isus to govori i nama danas.
Vidjela sam zrno gorušičino. Sjeme je maleno poput zrnca papra. Je li moguće da nemamo ni toliko vjere? I kako bi naš život izgledao kad bi nam Gospodin uistinu umnožio vjeru?
Ne znam odgovor na to pitanje. Ali znam da iza Isusovih čuda često ide vjera kao temelj. Sjetimo se žene koja je godinama bolovala od krvarenja. Slijepca koji je vikao: “Sine Davidov, smiluj mi se”. Gubavca Samarijanca. Isus ih sve ozdravlja i govori im: “Vjera te tvoja spasila” (usp. Mt 9,22; Lk 18,42; Lk 17,19). Iste riječi govori i ženi koja je bila javna grešnica i koja mu suzama pere noge (usp. Lk 7,50). Oprošteni su joj grijesi jer je mnogo ljubila. Dobila je novi, preobraženi život zbog svog pokajanja i svoje vjere.
Kad Isus kaže “vjera te tvoja spasila”, on ne misli samo na tjelesno ozdravljenje. U tim riječima krije se mnogo više. Oslobođenje, oproštenje, novi početak. Dar onome tko otvori srce i dopusti Bogu da uđe u njegovu nemoć. Zato svatko od njih dobiva više od onoga što je tražio: zdravlje, vid, oproštenje – i samoga Boga.
Ali što je s nama kad čuda izostanu? Znači li to da nemamo vjere? Ponekad da. Često i ne. Jer vjera nije samo pouzdanje da će se Bog pobrinuti za neku našu molitvu i učiniti čudo. Vjera je povjerenje da je, i onda kada je molitva naizgled neuslišana, naš Bog vjeran Bog. Vjera je sigurnost u Njegovu ljubav koja je veća i od naših pitanja i od naših rana.
Vjera je kad možemo Ocu reći: “Ne razumijem zašto mi se ovo događa u životu i teško nosim ovaj križ. Ali znam, Bože, da Ti znaš zašto. Da sa mnom dijeliš ovu bol i da ćeš sve na kraju izvesti na dobro. Vjerujem ti.”
Neka i naša molitva danas bude: “Umnoži nam vjeru”. Ponekad je takva vjera ono što nam najviše treba u životu. Ne da bismo činili ili doživljavali čuda, nego da bismo u svemu što živimo ostali ukorijenjeni u Božjoj ljubavi. Tada i nemoguće stvari postaju moguće.
