Često se pitam: kako sam nekada mogao dolaziti na misu „na knap“ – taman toliko da obučem misnicu, saberem se na brzinu i iziđem pred narod? Danas je drukčije. Dođem ranije, pola sata ili četrdeset minuta, pa i cijeli sat prije mise. Polako pripremim oltar, upalim svijeće i sjednem u tišini crkve. To nije izgubljeno, nego dobiveno vrijeme: provedeno u prisutnosti Onoga u čije ime ću slaviti misu. Ako tada netko priđe i zamoli za ispovijed – uvijek mogu reći: „Tu sam za vas.“
Sve me to podsjeća da Euharistija nije tek uspomena, nego živa prisutnost Krista.
Euharistija nije uspomena, nego prisutnost
Često se kaže: „Euharistija je uspomena na Isusa.“ Ali ona je daleko više od uspomene. Euharistija je prisutnost. Nije tek znak koji podsjeća na prošlost, nego živa stvarnost u kojoj Krist ulazi u naš život. U svakoj misi, u svakom komadiću kruha i u svakoj kapi vina događa se čudo: Bog postaje prisutan ovdje i sada – da nam dade snagu za život.
Gdje je Bog – istiniti primjer s riječkih vrata
Dogodilo se ovdje u Rijeci, pred našom crkvom. Na samom ulazu stajala su dvojica mladića muslimanske vjeroispovijesti. Zaustavili su jednoga našeg mladića i pitali: „Što se to tu događa?“ „Slavi se misa“, odgovorio je. A oni su rekli: „Kažu da je tu Bog? Gdje je da ga vidimo? Ili je to sve ‘fake’?“
To pitanje odzvanja u meni i danas. Koliko god neugodno bilo, to je pitanje današnjeg čovjeka: Gdje je Bog? Na nama je da odgovorimo – ne svađom ni nervozom, nego vjerom i svjedočanstvom. Odgovor je jednostavan: „Dođite i vidite.“
Ne pokazujemo na kip ili sliku, nego na oltar. Bog se ne skriva u predmetima niti u praznim obećanjima. On je stvarno prisutan u Euharistiji. Krist nije „fake“. On je živa stvarnost: onaj koji je postao čovjek, bio raspet, uskrsnuo – i sada se daje u kruhu i vinu.
Zato, kad netko pita: „Gdje je Bog?“ – naš odgovor glasi: „Bog je ovdje. U Presvetom Oltarskom Sakramentu.“ Ali na nama je da to ne samo kažemo, nego i posvjedočimo životom. Jer ako mi sami ne vjerujemo, kako će povjerovati oni koji pitaju?
Život položen za druge
Zamislimo pilota kojemu otkaže motor dok prelijeće naseljeno mjesto. Mogao bi iskočiti i spasiti sebe. Ali ostaje u zrakoplovu i svjesno žrtvuje svoj život kako bi sletio dalje od škole pune djece. On umire da bi oni živjeli. Mještani se svake godine okupljaju u spomen na taj čin. Nije najvažnija glazba ni govori, nego jednostavno: „Hvala.“
Tako je i s misom. Ne okupljamo se radi običaja, pjesama ili druženja. Okupljamo se jer vjerujemo da je Isus položio život za nas. On je, poput onoga pilota, ostao do kraja – da bismo mi živjeli.
Znakovi i sakramenti – razlika koja spašava
Križ na zidu podsjeća nas na Kristovu ljubav. Svijeća u liturgiji može biti znak Božje blizine. Ali ako ugasimo svijeću ili sklonimo križ, Bog ne nestaje. Znak podsjeća, ali ne donosi stvarnost.
Sakrament je drugačiji. On jest ono što označuje. Kada primam euharistiju, događa se nešto stvarno: Krist ulazi u moj život. Ako ga ne primim, ostajem bez toga dara.
Krist spašava – ovdje i sada
U svakom slavlju Euharistije Krist ponovno „preuzima udarac“. Ne prisjećamo se samo Golgote, nego se njegovo spasenje ostvaruje ovdje i sada. On nas podiže iz naših padova, spašava od naših slabosti, grijeha i smrti.
Možda toga nismo svjesni. Možda ništa ne osjećamo. Ali vjera nas uči: u Euharistiji Krist uvijek iznova daruje svoj život da bismo imali snagu, mir i smisao.
Opasnost ravnodušnosti
Kad je Isus hodao zemljom, mnogi su ga vidjeli, ali ga nisu prepoznali. Tako je i danas. Krist nam se daje u Euharistiji, ali ga možemo previdjeti ako pristupamo iz navike, bez vjere i bez srca.
Euharistija traži korak vjere. U onom komadiću kruha krije se živi Bog. A tko to vjeruje – prima ono što je jače od smrti.
Priča iz zatvora
Njemački književnik Heinrich Böll u kratkoj priči Klopfzeichen opisuje zatvorsku zajednicu u doba nacizma. Jedan osuđenik želio je krštenje i pričest. Svećenik i zatvorenici riskirali su život da bi mu to omogućili – s pola žlice brašna i malo vina. Mladić nikada nije doživio svoju Prvu pričest: ubijen je jer je otkrivena ukradena mjerica brašna.
Ali upravo ta želja – ta spremnost da primi Krista u nemogućim uvjetima – pokazuje koliko Euharistija vrijedi. I pitam sebe i vas: što smo mi spremni učiniti da bismo primili Isusa? Koliko ga cijenimo kad ga možemo primiti slobodno, svake nedjelje?
Naš odgovor: Amen
U trenutku pričesti sve se svodi na jednu riječ: Amen. To nije tek riječ, nego životni potpis. To je naše „da“ kojim kažemo: „Želim živjeti od Krista i s Kristom.“
Blagoslov na kraju mise nije formalnost. „Idite u miru“ znači: nosite Krista kući, u obitelj, na posao, u školu, među prijatelje, na ulicu. Euharistija nas šalje u svijet – nahranjene i osnažene.
Nije uspomena, nego susret
Euharistija je srce Crkve i srce našega života. Nije uspomena, nego susret. Nije znak, nego stvarnost. Krist nam se daje i stavlja doslovno u naše ruke.
A kada nas netko na vratima pita: „Gdje je Bog?“ – naš odgovor glasi: „Bog je ovdje. U Presvetom Oltarskom Sakramentu. Dođi i vidi.“
Na nama je da ga prepoznamo i da svojim životom potvrdimo: „Amen.“ Ne propusti nedjeljnu misu. Tamo te čeka Onaj koji je položio život za tebe – i koji ti ga daruje iznova, svaki put.
(O autoru: p. Anto Bobaš, dominikanac, pastoralno djeluje u Rijeci. S bratom Jadrankom utemeljio je kršćanski rock-bend Glasnici nade i autor je emisije Oni rokaju za Gospodina na Hrvatskom katoličkom radiju.)
