Što biste rekli ženi koja se puna nade želi vratiti suprugu nasilniku? Nemoj. Samo nemoj. Da ste joj prijatelj, pokušali biste je odgovoriti. Da ste joj majka, vjerojatno biste i preklinjali. Uvjeravala bi i sebe i sve oko sebe da ga ona najbolje poznaje. Da je sada drukčiji i da se kaje, da mora pokušati još jednom, zbog djece.
Razum lako pobjeđuje dok račun ne mora naplatiti ljudskom srcu. Ono je kroz povijest pokazalo zapanjujuću nezainteresiranost za statistiku recidiva. Još gore je to što brak ima vlastito pamćenje. Čovjek koji je večeras prijetnja ista je osoba koja je nekoć stajala pred njom na oltaru, onda kad su oboje vjerovali da tu počinje njihov „i živjeli su sretno do kraja života“. Između te dvije slike prečesto pobijedi ona za kojom više čeznemo.
Na ubojstvo u Slatini, kako je to naglasio ministar socijale, tog valjda najmučnijeg od svih resora, „specifično svjetlo“ baca činjenica da je žrtva sama tražila ukidanje nekih od mjera koje su nasilnika do tada držale podalje od nje. Bila je, naglasit će poslije ministar Alen Ružić, pri punoj svijesti, imala je odvjetnika i željela je ponovno okupiti obitelj. Onda je, 8. rujna navečer, opet nazvala policiju. Nekoliko sati kasnije majka šestero djece pronađena je mrtva.
Što se u njoj događalo između prvog i posljednjeg poziva policiji, znala je samo ona. Ali njezina nada (ako je to bila nada) i kolebanje brzo su se nastanili u službenim rečenicama kao olakotna okolnost za tuđe propuste.
„Specifično svjetlo“, pod kojim se s formalne strane čini kako je sve u najboljem redu, katkad osvijetli i ono što želi ostati u mraku. Nadzor DORH-a nekoliko dana poslije utvrdio je da je državno odvjetništvo imalo osnove tražiti istražni zatvor, a nije ga tražilo. Policijski nadzor utvrdio je propuste, a protiv pet policijskih službenika i rukovoditelja pokreću se disciplinski postupci. To još nije presuda ni o čijoj osobnoj krivnji, ali nedvojbeno ruši ideju da se cijela tragedija može objasniti činjenicom da je jedna žena potpisala jedan papir.
Feministički odgovor zato ide u drugu krajnost: koliko je slobodna odluka žene donesena unutar odnosa obilježenog nasiljem? Strah mijenja računicu, a dugotrajno nasilje pomiče granice onoga što čovjek još doživljava normalnim. Sve to treba uzeti u obzir. Ali ako njezinu autonomiju priznajemo samo dok bira ono što bismo mi smatrali razumnim, teško da smo time „srušili patrijarhat“. Patrijarha smo možda izbacili iz kuće, ali ženi smo samo promijenili skrbnika.
Nije nerješiv problem, država doista mora ozbiljno shvatiti njezino „želim se vratiti“, ali istodobno ne smije iz toga zaključiti da on više nije opasan. Taj dio nikada nije smio biti prepušten procjeni same žrtve.
Kad su nasilnici u pitanju, oprostiti prerano i vjerovati predugo ženu može koštati života. Vjernici se tu nađu u unutarnjem sukobu, učili su da i praštanje i vjerovanje teže beskonačnosti, a prihvaćanje patnje im je glavni zadatak. Ne čudi zato da se i dalje u pastoralnom radu, iako sve rjeđe, nailazi na savjet da obitelj treba sačuvati pošto-poto.
Ali opraštati „sedamdeset puta sedam“ ne znači neprestano se izlagati istome zlu. Oprost prije svega govori o tome što će žrtva činiti s vlastitom mržnjom. Ni kanonsko pravo ne ostavlja mnogo prostora romantiziranju patnje: supružnik koji je zbog drugoga izložen teškoj duševnoj ili tjelesnoj opasnosti ima legitiman razlog otići.
Usprkos tome, Crkva se ne može oprati od stigme da je dijelom odgovorna za potlačenost žena. Krivi su za to, u feminističkim očima, i Vitezovi Srca Marijina, iako svake subote na trgu doslovno kleče pred ženom.
Baš će udruge koje Crkvu godinama drže na optuženičkoj klupi u ponedjeljak izaći na ulice zbog žene iz Slatine. Najavljene su akcije u nizu hrvatskih gradova, uz zahtjeve za utvrđivanjem odgovornosti, drukčijim procjenama rizika, provedbom Istanbulske konvencije i financiranjem ženskih organizacija.
Nitko tim udrugama ne može i ne smije umanjiti zasluge za stvarni rad na terenu sa ženama žrtvama nasilja. Međutim, teško je prihvatiti cijeli ideološki paket koji će se pokušati privezati uz lijes majke šestero djece. Teško je gledati kako uvijek iste udruge svaku tragediju nastoje pretvoriti u političku indulgenciju za zahtjeve koji s konkretnim propustima imaju vrlo malo veze.
Dugi niz godina ista je mreža zazivala zakonske promjene. Uz njihov gromoglasni aplauz ratificirali smo Istanbulsku konvenciju, uveli femicid i pooštrili kazne, a onda su u prvoj punoj kalendarskoj godini nakon njegova uvođenja intimni partneri ubili 12 žena, više nego ijedne godine otkako MUP vodi usporedivu statistiku. Ako se od novog imena u Kaznenom zakonu očekivala nova razina zaštite, prva puna godina bila je brutalan podsjetnik na razliku između kazne i prevencije. Posebno ime za kazneno djelo, baš kao i ruža položena na trgu, ne dotiču srca nasilnika.
Razlika između performativne i stvarne borbe protiv nasilja nad ženama vrlo je opipljiva. Tko je ikada radio sa ženama koje bježe od nasilja zna da u tom rovu nema osobitog smisla provjeravati tko s koje strane dolazi. Za istim stolom ondje se, uz uzajamno poštovanje, nađu katoličke i feminističke udruge koje se već sutra mogu ponovno sporiti oko gotovo svega što misle o ženi, obitelji i svijetu.
Zato je najpoštenije uspjeh svih naših politika prema ženama mjeriti prije nego što dođu do Kaznenog zakona. Femicid je, naime, pravna kategorija koja se odnosi na ženu tek onda kad joj najmanje koristi. Puno je teži posao pomoći joj da ostane samo žena. Živa, slobodna i dovoljno svoja da sama ispiše kraj svoje priče.
