Ako je Hrvatska ikada trebala dokaz da Monty Python nije nadrealna satira nego metoda upravljanja, evo ga: povjerenstvo za zamjenu riječi koje u svom korijenu imaju „stid“. Sazvala ga je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u nadi da će sanirati nečije povrijeđene osjećaje. Sedamdeset su minuta ozbiljno raspravljali o ambiciji da se kroz „prikladniju terminologiju“ ukinu izrazi poput stidnice, stidne kosti i svega ostalog stidnog, od dlaka do ušiju. Zapisano, potpisano, ima i pečat. Ozbiljnost forme kao savršena kruna apsurdnosti sadržaja.
Ne zna se točno kome je ta riječ nanijela štetu, kako ni s kakvim mjerljivim posljedicama. „Može imati negativan učinak na psihološki razvoj djece i mladih te može utjecati na doživljaj vlastitog tijela i seksualnosti“, zaključuju pojedini istaknuti članovi bizarnog povjerenstva. Pretpostavka je tu da djevojčice internaliziraju sram čim čuju riječ stidnica. I da je rješenje u jezičnoj intervenciji.
Osim što je logika ozbiljno nategnuta, već u prvom koraku otkriva elementarno nepoznavanje jezika u koji žele intervenirati. I to je sramotno, a ne stidotno.
Zašto sram i stid nisu isto sjajno je objasnila poznata kroatistica prof. dr. sc. Zrinka Jelaska u svom nizu tekstova koji pomažu uočiti filigranske razlike bliskoznačnica. Sram je, navodi, “stečen i naučen odgovor na kršenje društvenih normi.” On je neugodan osjećaj koji se može izazvati u drugima. Roditelji to čine u odgoju, uče djecu da se nekih postupaka treba sramiti, poput krađe ili laganja. Sram, dakle, dolazi izvana i vezan je uz osudu okoline.
Stid je nešto posve drugo. To je neugodan osjećaj zbog vlastite izloženosti drugima kada to osoba ne želi. Zato neki pjevaju samo pod tušem, ne vole biti u središtu pažnje ili se osjećaju nelagodno kad im je neki dio tijela previše „na izvol’te“. Ne osjećaju da su učinili nešto krivo, jednostavno ne žele biti izloženi, objašnjava profesorica Jelaska.
Većina nas tu razliku intuitivno razumije, zato nam toliko urnebesno zvuči nepostojeća riječ „sramnica“. Jer tako bi se stidnica zvala da je, kako to feministice tumače, povijesni patrijarhalni cilj imenovanja ženskih spolnih organa bio opresija ženske seksualnosti.
Jedino na što stidnica doista ukazuje je da (još uvijek) većina žena taj dio svog tijela ne želi pokazati baš svakome tko naiđe. Stide se izložiti se na taj način. Nisu naravno sve takve, zato je toliko (be)stidnica dostupno na svakom ekranu, u krupnom planu. I kod njih nema stidote, niti ih možemo ostidjeti. Te riječi i ne postoje baš zato što je stid nemoguće nametnuti. Nemamo tu moć nad drugima.
Odakle onda stid dolazi?
Razvojna psihologija stid prepoznaje kao zdravu fazu. Djeca se počinju skrivati iza roditelja, ne žele se presvlačiti pred drugima, ne žele ni da ih roditelji gledaju dok se kupaju. Probudila se svijest o osobnom prostoru, a s time se rađa i potreba za granicama.
Ono što je nekad bio znak zdravog razvoja, danas se proglašava traumatskim simptomom uzrokovanim neprikladnom riječima u udžbeniku. Stidnicu zato treba zamijeniti sočnim latinskim izrazom vulva. Time će zaštititi mentalno zdravlje djevojčica? Možda im i olakša put do seksualnog blagostanja. Umjesto da učimo djecu kako razumjeti, razlikovati i nositi se s osjećajima, naziv za potpuno normalan osjećaj brisali bi iz jezika.
Stid i sram nisu kvar u sustavu, oni su signali. Da, nisu ugodni, ali su vrlo informativni. Zamislite terapiju u kojoj se pacijentu ne pomaže da nauči razlikovati tugu od krivnje, nego mu se jednostavno ukine riječ “krivnja”. Nisi kriv, samo si malo tužan zbog toga što se dogodilo. Proći će. Krivnja je odavno psihološki nepoželjna, baš kao stid i sram. Duhovnost pak od njih nikada neće odustati.
Ta specifična nelagoda koja se javlja u duhovnoj je stvarnosti znak da smo suočeni s istinom koju je teško prihvatiti. Stid govori da postoji granica koju treba poštovati. Sram upozorava da je odnos narušen. Krivnja priznaje da je učinjeno nešto pogrešno. Zdrava duhovnost to razlikuje. Neće dekretom ukloniti unutarnju nelagodu koju osjećamo, ali će joj dati smisao. I najčešće je baš to prvi korak prema istini, poniznosti i promjeni.
Sve ovo za progresivnu jezičnu policiju je “konzervativni diskurs” kojeg se treba osloboditi. Imaju svoju podružnicu i u Povjerenstvu za ravnopravnost spolova Grada Zagreba, gdje u programu posebno ističu “promicanje i uporabu rodno osjetljivog jezika.” Fluidan je taj jezik, baš kao i rodni identiteti koje promiče. Sad čekamo da sastave službeni popis novonepoželjnih riječi, neće valjda sve ostati na stidnici. Mora i rodnica doći na red, riječ koja tako očito ženama “nameće” obvezu rađanja.
Jezična policija dobro zna da onaj tko kontrolira jezik, kontrolira i granice dopuštenog mišljenja. Zato uvode roditelja 1 i 2, osobe koje menstruiraju i ostale umotvorine rodno osjetljivog novogovora. Ali slabo im se prima, pa ni stidnicu nisu uspjeli ukinuti. Čak je i u montipajtonovskom povjerenstvu većini bilo jasno da ne treba izmišljati kvar tamo gdje ga nema. Jezik ionako ne ovisi o volji institucija. Oblikuju ga prije svega ljudsko iskustvo i vječna potraga za smislom. Uostalom, u početku bijaše Riječ… a Riječ ne bijaše u progresivaca.
