Ispod vijesti o novoj sudskoj odluci koja je predstavljena kao velika pobjeda Duginih obitelji javio se čovjek koji je djetinjstvo proveo u domu. Radije bi, kaže, imao bilo kakve roditelje, pa i dva muškarca, nego odrastao ondje gdje je odrastao. Perspektiva osobe koja je odrasla bez onoga što većina i dalje uzima zdravo za gotovo raspravu o homoseksualnim parovima i posvajanju djece spušta ravno na goli beton. No to, nažalost, govori najviše o stanju u domovima za nezbrinute. Iz perspektive te djece, sve, baš sve izgleda bolje od doma. I nije sporno, svima je u interesu da se djeca čim prije smjeste u obitelj. Ako ne već u posvojiteljsku, onda barem udomiteljsku. Sporno je samo jedno sitno pitanje, tko je taj tko smije posvojiti dijete? Jer pravo na posvajanje nije apsolutno i nikome nije zajamčeno. I ne samo to, nego uvijek nekoga diskriminira.
Stari, bolesni i siromašni u pravilu se ne uzimaju u obzir kao posvojitelji, iako bi mnogi od njih željeli i mogli biti divni roditelji. I to bi, vjerojatno, za djecu bilo bolje nego dom. Posvajati ne mogu ni istospolni parovi, ako shvatimo Obiteljski zakon baš jako doslovno. Bračni i izvanbračni parovi mogu, a oni su po definiciji isključivo muško-ženski. Članak 185. istospolne životne partnere tu izrijekom ne navodi. Doslovno je diskriminacija, godinama viču Dugine obitelji, a sudovi im posljednjih godina tu daju za pravo. 2020. godina je prekretnica. Ustavni suci, a tad su još bili u punom sastavu, zaključuju da istospolni parovi mogu biti udomitelji, premda to tako u zakonu ne piše. Zakon ne treba mijenjati, samo ga drugačije tumačiti, manevar koji se sada prelijeva i na posvojenje. Smisao se pomiče u ozbiljno prekrajanje dosega zakona, bez da se zakonodavca išta pita. A ruku na srce, zakonodavcu i paše tako, jer trebalo bi imati hrabrosti izići pred javnost i nedvosmisleno reći jesu li ili nisu homoseksualci poželjni posvojitelji. Dok se ne okuraže, sudovi će umjesto Vlade i Sabora iscrtavati obiteljsku politiku, iako im za taj posao nitko nije dao demokratski mandat.
Oni koji slave presudu kažu da je takva improvizacija nužna u nejasnom i maglovitom pravnom okviru. Magli se zapravo samo činjenica da je posvojenje institut zaštite djece. To je, uostalom, polazište i Konvencije o pravima djeteta: najbolji interes djeteta je iznad svega. Osim kad su u pitanju homoseksualci, tada je posvajanje način da se seksualnim manjinama potvrdi dostojanstvo, identitet ili emotivna sposobnost za ljubav. Stari, bolesni i siromašni valjda nemaju te potrebe. Za njih je općeprihvaćeno da djetetu ne mogu pružiti idealno okruženje. Reći to isto za Dugine obitelji je utuživo. Ovdje se obično ubaci argument da “istraživanja pokazuju” kako djeca u istospolnim kućanstvima ne prolaze lošije. Nema veze što su uzorci tih istraživanja mali i upitni, iz same činjenice da nije izmjerena katastrofa izvlači se zaključak da je sve jednako dobro. Ako već projektiramo novi dom djetetu, opasno se praviti da svi zidovi ostaju jednako čvrsti u potresu ili da su svi krovovi jednako nepomični na olujnom vjetru. To što netko u toj kući iskreno želi voljeti nije dovoljno. Država tu pokušava za dijete pronaći najbliži mogući ekvivalent onome što je izgubilo. A što je izgubljeno? Prirodna obitelj, ma koliko danas ta sintagma zvuči kao srednjovjekovna sprava za mučenje. No taj zastarjeli koncept muž-žena-dijete bio je polazišna točka svakog obiteljskog zakona dok se još uvijek usudio biti doslovan. Znali su pravnici ono što znanstvenici dan-danas ističu: djeca su u pravilu najsretnija uz mamu i tatu s prstenom na ruci koji se međusobno poštuju. Ili znanstvenim rječnikom, djeca bioloških roditelja u niskokonfliktnom braku u prosjeku imaju značajno bolje fizičko, emocionalno i akademsko blagostanje.
Dosadni rječnik otkriva dva ključa za razumijevanje najboljeg interesa djeteta: trajnost, odnosno stabilnost zajednice i učestalost konflikta među partnerima. Žensko-ženski parovi tu najlošije stoje. U naprednim zemljama poput Finske, gdje se mogu udati jedna za drugu, ružičasti pir ne dočeka 41% ženskih parova. Za usporedbu, 27 posto muških i 22 posto heteroseksualnih parova ne preživi 10 godina zajedno. Ne treba crtati da su neformalne zajednice lakše raspadljive. Netflix propaganda usprkos svemu ocrtava ih kao emocionalno viši oblik ljudske evolucije, čist od grubosti heteroseksualnog svijeta. Zašto onda ozbiljna istraživanja bilježe da psihološko nasilje u intimnim istospolnim vezama prijavljuje više od 60 posto ispitanika, aktivisti teško objašnjavaju. Reći će da homoseksualci drugačije doživljavaju psihičko nasilje od heteroseksualaca. Možda, ali to ne čini odnos manje konfliktnim. Nisu sve heteroseksualne zajednice rajski vrt, niti su sve istospolne minsko polje. Ali nema nikakve racionalne osnove da država kod posvojenja unaprijed proglasi svaku razliku nebitnom. Brojke dodatno razotkrivaju zamjenu teza. Potencijalnih posvojitelja četiri je puta više nego djece za posvojenje. A kad je kandidata više nego djece, ono što slijedi je selekcija, a ne diskriminacija. Strogi odabir najvećeg dobra za dijete.
Hijerarhija dobra u našem je vremenu teško probavljiva. Ali zato imamo hijerarhiju uvrijeđenosti, onu koja na dijete gleda kao na terapiju za povrijeđene odrasle identitete. Djeci dugujemo reći istinu, trebaju i oca i majku. To sigurno nije jedina postojeća ljudska stvarnost, ali jest ideal. Država je dužna držati taj ideal pred očima kad jednom djetetu pokušava dati novi početak.
