Da je sve ostalo po planu, Nidal Hasan u prosincu bi pred kamerama dočekao smrt kojoj se nadao još dok je pucao po ljudima u Fort Hoodu. Najmoćnija vojska svijeta pobrinula bi se da se dobro vidi tko je koga tu dokrajčio. Američki ministar obrane Pete Hegseth obećao prijenos pogubljenja uživo.
Smetnuo je možda s uma kako bi to bila najveća nagrada za masovnog ubojicu koji je psihijatrijskim vještacima govorio da je želio postati mučenik. Svejedno mu je bilo hoće li poginuti u napadu ili dočekati smrtnu kaznu, želi svijet napustiti kao junak. Uvjerenom da je Amerika u ratu do istrebljenja s islamom, Hasanu su ljudi s kojima je radio postali neprijatelji. Bez sekunde zadrške pobio je pripadnike vojske kojoj je i sam služio kao psihijatar.
Morbidni prijenos njegova smaknuća, koji bi po svojoj prilici srušio sve rekorde gledanosti, Hasanu bi osigurao vječnu slavu u izopačenim očima. Ono što je šef Pentagona zamislio kao poruku upozorenja budućim teroristima postiglo bi baš suprotno. Previše je onih koji bi se u tom prizoru i sami rado našli, vizualni poticaj spavače bi samo razbudio.
Analizu troškova i koristi na stranu, Donald Trump želi da mislimo kako je presudio enorman pritisak javnosti. Prijenos je otkazan, smrtna kazna ne. „Mnogi vrlo dobri i dobronamjerni ljudi radije ne bi gledali kako umire“, zaključio je nakon što se ideji takve ekranizacije smaknuća oštro usprotivila brojna zvučna imena MAGA svemira.
Trump ih je vjerojatno puno bolje čuo od zbornog pjevanja katoličkih glasova, ujedinjenih u osudi prijenosa, ali i smrtne kazne kao takve.
Kardinal Parolin nazvao je pretvaranje smrti u spektakl neprihvatljivim. Papa Lav XIV. u poruci za Svjetski dan borbe protiv smrtne kazne podsjetio je da društvo možemo zaštititi zatvorom, a osuđeniku ostaviti mogućnost iskupljenja. Nije spominjao Hasana, ali teško da bi se za njega mogla isposlovati iznimka.
Lijepo zvuči da svakom čovjeku treba ostaviti mogućnost obraćenja dok još ne znamo njegovo ime. Kad se zove Nidal Hasan, već bismo provjerili sitna slova. A tko bi nam zamjerio da ih potražimo i u crkvenim knjigama? Stoljećima se ondje moglo pronaći obrazloženje zašto se takvog ipak smije pogubiti.
Grimizni plašt Giovannija Battiste Bugattija, poznatijeg kao Mastro Titta, koji se čuva u rimskom Kriminološkom muzeju, podsjetnik je da su nekad smaknuća uz papin blagoslov bila spektakl svoje vrste. Od kraja 18. do druge polovice 19. stoljeća slavni je krvnik izvršavao smrtne presude diljem papinske države, vješajući osuđenike ili im odrubljujući glave pred okupljenom publikom. Među gledateljima su se, u različitim prilikama, našli i George Gordon Byron i Charles Dickens. Byron je svojem izdavaču opisao kako je pri prvom pogubljenju toliko drhtao da je jedva držao kazališni dalekozor. Pri drugom i trećem, priznao je, više i nije osjećao neki užas. Brzo se priviknuo, za razliku od Dickensa, koji je u prizoru vidio sirovo klanje, a zabilježio je i mračan detalj: dok je gledao kako tijelo polažu u lijes, džepari su revno prepipavali prazne džepove pisca. Mastro Titta u svojoj je karijeri pogubio više od petsto ljudi, a nakon šezdeset i osam godina radnog staža Pio IX. odobrio mu je mirovinu. Trideset škuda mjesečno za mirnu starost koju je tolikima osobno uskratio.
Papinski je krvnik iza sebe imao teološko opravdanje: čovjek se svojim zločinom mogao lišiti prava na život, a vlast mu je onda smjela naplatiti taj krvavi dug. Tako je još sredinom prošlog stoljeća obrazlagao Pio XII., a slično rezoniranje slušamo i danas iz usta zagovornika smrtne kazne.
Crkva je ipak u stoljeće i pol od vlastite giljotine stigla do toga da gorljivo traži zaustavljanje tuđih pogubljenja.
Prostor za tvrdnju da društvo od ubojice može spasiti jedino njegova smrt postao je znatno uži kad smo vidjeli da ga država može dugo i sigurno zadržati iza rešetaka. Sveti Ivan Pavao II. tu je mogućnost obrane društva bez pogubljenja snažno ugradio u crkveni nauk, ostavljajući smrtnu kaznu dopuštenom samo ako se ljudski životi nikako drukčije ne mogu zaštititi. Papa Franjo je prije osam godina iz Katekizma uklonio i tu posljednju iznimku: smrtna kazna napada ljudsko dostojanstvo i nedopustiva je, ma o kako teškom zločinu govorili.
Kako je čuvarica Puta, Istine i Života mogla toliko dugo biti toliko u krivu? Čuvanje moći i materijalnog bogatstva zamaglilo je razumijevanje Evanđelja, a mentalitet je bio „više legalistički nego kršćanski“, tako je barem to objasnio prethodnik Lava XIV.
Bila je to životna ispovijed u ime Crkve, naviknute odrješivati tuđe grijehe. Dubinu ovog priznanja u drugi je plan gurnula živa rasprava o tome je li vatreni Argentinac smio tako intervenirati u Katekizam. Lakše se i dijelu katoličke javnosti bilo vratiti legalizmu nego se suočiti s bolnom činjenicom da i službeno teološko objašnjenje može toliko promašiti ono što Biblija govori.
Na njenu samom početku jedan se ubojica već žali da mu je kazna preteška. Brat mu je mrtav, Abelova krv još viče iz zemlje, a Kajin strahuje za sebe: tako prognanoga bilo tko bi ga mogao ubiti iz osvete. Zato „Jahve stavi znak na Kajina, da ga tko, našavši ga, ne ubije“.
Tumačeći taj prizor, sveti Ambrozije još je u četvrtom stoljeću pisao da Bog nije htio ubojstvo kazniti drugim ubojstvom. Crkva je sve vrijeme imala riječi naučitelja kojima je mogla i morala zaustaviti vlastitog krvnika. „Kainov znak“, koji se pretvorio u sinonim neizbrisive stigme ubojice, oduvijek je trebao biti upozorenje da pravda ne traži još jednu smrt.
