Na prvo slovo o izbodenoj časnoj sestri, internet je već znao sve: tko je, zašto je i kako napadao. Nismo znali jedino istinu. Ona, naime, dolazi posljednja, onda kad je većini nebitna. Javnost je na svoju ruku presudila i zaključila slučaj. U međuvremenu se nije dogodio napad, ali se dogodila jedna mnogo teža rana, ona koju zada virtualni svijet kad mu daš dovoljno malo podataka.
Za napad je optužen čovjek koji, kako je utvrdila policija, ne postoji. A sada od časne sestre uglas traže da se javno svima opravdava za svoje rane, u suprotnom s gnušanjem odbijaju vjerovati policiji.
Lakše je vjerovati u napad. Lakše je optužiti strano tijelo u našoj zemlji, nekoga tko „dolazi izvana“, mnogo je teže gledati ranu koja dolazi iznutra. To je glavni razlog zašto je priča o navodnom napadaču i dalje vrlo živa. Nevjerojatan je broj onih koji su se preko noći pretvorili u Sherlocke i Poirote, pokrenuvši svoje nezavisne istrage. Intervjuiraju svjedoke, obilaze časne sestre, pred vratima samostana snimaju TikTokove s ekskluzivnim saznanjima. Prostor za sumnju i teorije zavjere ostaje neograničen, a misteriji uvijek traže protagonista. Zato je časna sestra čim prije trebala lice, ime i prezime.
O šteti koju nanose objavljivanjem njezina identiteta nisu razmišljali. Medijsko razgolićenje osiguralo joj je vječnu etiketu: nevine žrtve trulog sustava ili sluđene lažljivice, ovisi tko u što vjeruje. I sigurno je bilo onih koji su to činili uvjereni da brane istinu i odaju počast mučenici. Svejedno su joj oduzeli pravo na anonimnost, bez njezina pristanka.
Ime i prezime učiteljice koja je stradala u masakru u osnovnoj školi Prečko nikad nije objavljeno. Heroina koja je svojim tijelom branila najmanje od napadača odabrala je ostati nepoznata. Odbila je sve nagrade i priznanja koja su joj nudili, izabrala je tišinu i neprepoznatljivost. Institucije i mediji poštovali su njenu želju, iako je javnost vapila da dozna sve o njoj.
Istu tu priliku trebala je imati i časna sestra koja je naslijedila njezin razred u Prečkom. Istu je priliku trebala imati njezina obitelj koja svaki dan očajnički moli da se ludilo smiri. Došlo je do toga da su osobno kontaktirali čovjeka koji je svojoj internetskoj sljedbi najavio organizaciju prosvjeda pred psihijatrijskom bolnicom u kojoj se časna sestra liječi. Postupio je ljudski kad je na zahtjev obitelji odustao od te ideje. Još ljudskije bi bilo da na tu ideju nikad nije ni došao, ne samo zbog časne sestre i njoj najbližih, nego i zbog svih pacijenata koji u toj ustanovi tragaju za duševnim mirom.
Od prosvjeda se (zasad) odustalo, ali ne i od guranja narativa da je časna nevina u ludnici dok institucije zavjernički kriju od očiju javnosti stvaran broj krvožednih migranata u Hrvatskoj. Dokaz nepotreban, dovoljno je da zvuči moguće, “Allahu akbar” i dalje im odzvanja u glavi.
Nije nezamislivo da se tako nešto u Hrvatskoj doista dogodi. Dosadašnja politika uvoza radne snage iz zemalja bitno različite kulture u najmanju je ruku neoprezna. Pametan uči na tuđim greškama, Hrvatska tu pametna nije. Ali prišivanje svakog zločina migrantima, bez obzira na to jesu li ih ili nisu počinili, sasvim sigurno nas ne vodi na dobro mjesto.
Da se sve ovo kojim slučajem odvijalo na ulicama, a ne u virtualnom prostoru, gledali bismo građanski rat. Sladostrast kojom su pojedinci optuživali migrante jednako je sablasna kao i logika onih koji su utvrdili da su svi iza samostanskih zidina ionako nužno poremećeni. Oba ekstrema hrane isti mrak. Posebnu vrstu licemjera vidjeli smo u poznatim “mrziteljima svega crkvenog” koji su jedva dočekali razotkriti “lažljivu časnu”, a onda se nadimali u navodnoj zaštiti njenog dostojanstva.
A onih koji su prvi trebali stati u zaštitu – nigdje. Dok stado urla, Crkva šuti. Uvijek ista taktika: pogni glavu i čekaj da oluja prođe. Ne dira ih što zbunjeni, zatečeni i povrijeđeni vjernici traže glas pastira. Ili možda ne vide koliko njihova šutnja produbljuje razdor? Ako itko zna što znači ranjen čovjek, to je Crkva. Ako itko zna što znači proživljavati javni linč, to je Crkva. I svejedno muk.
Najmanje što su biskupska i redovnička konferencija mogle učiniti za svoje stado jest pozvati na molitvu i post. Potvrditi da se sestra dobro oporavlja i pozvati zajednicu da smanji buku i poveća ljubav. Ali ni to se nije dogodilo. Crkva je pala na prvom ispitu, braneći se šutnjom. Drugi ispit tek dolazi. Počinje u trenutku kad sestra izađe iz bolnice. Hoće li joj zajednica postati utočište ili zatvor? Jer, mentalno zdravlje u Crkvi i dalje je tabu.
Još uvijek, više nego igdje drugdje, sramota je da posvećena osoba traži pomoć. Ne zna se što je veća sablazan, vidjeti časnu sestru kod ginekologa ili kod psihijatra. A tu je i prečesta zabluda da je psihička slabost nužno i duhovna. Nije se, valjda, dovoljno molilo. Boje se priznati ranjivost, kao da Bog ima problema sa slomljenima. Pa takvima prvima i prilazi! I šalje ljude koji mogu pomoći nositi križ, ako im se samo dopusti.
U Crkvi ipak prečesto pobijedi stari obrazac, zaključajmo problem u kulu kao ludu kćerku. Daleko od pogleda, daleko od osude. Ali rane ne nestaju iza debelih zidova. Samo još dublje peku.
Nasuprot tome, blizina liječi. Kroz nju istina uvijek nađe svoj put. A kad se pojavi, isto će pitanje biti pred svima: Na čijoj si strani stajao? Na strani rane ili na strani ruke koja ranjava? Mišlju, riječju, djelom i propustom.
