Otkako je vijeka i svijeta, ljudi smišljaju nove načine da se međusobno poubijaju. Zatući nekoga kamenom odavno je nepotrebna muka, usavršili smo koplja i mačeve, a onda otkrili barut i pretvorili ubijanje u unosnu industriju. Prošlo stoljeće donijelo je strojnice, tenkove i bombardere, a s njima su došle i precizne kalkulacije kakve su detonacije potrebne da se izbriše jedan kvart, jedan grad ili jedan narod. Danas se ubija pritiskom prsta, dronom koji leti s drugog kontinenta ili supersoničnim raketama kojima nam se hvale susjedi. Dopuštena kolateralna šteta hladno se izračunava, tehnologija je postala sofisticirana, motivi ostaju uvijek isti.
Čovjek je i dalje sposoban smisliti beskrajno mnogo načina da oduzme život drugome, a zapanjujuće malo načina da s njim živimo u miru. Zato svijet danas opet izgleda kao karta na kojoj istodobno gore deseci požara. Gaza je gotovo potpuno raseljena. Sudan tone u jednu od najvećih humanitarnih katastrofa našeg vremena. Rat u Ukrajini već četvrtu godinu proizvodi izbjegličku krizu kakvu Europa nije vidjela desetljećima. Kao da nije dovoljno otvorenih fronti, planula je nova. Samo u prvom tjednu rata SAD-a i Izraela s Iranom, prema dosadašnjim procjenama ubijeno je više od 1.300 iranskih civila. U jednom od najstrašnijih napada pogođena je škola u Minabu gdje je poginulo više od 160 djevojčica. Istodobno se rat prelijeva preko granica, destabilizira Libanon i zatvara pomorske rute kroz koje prolazi velik dio svjetske trgovine. Dok se na strateškim kartama pomiču linije, s terena stiže uvijek ista jeziva slika: ljudi koji bježe, djeca koja gladuju i gradovi koji preko noći postaju ruševine. Iza svakog od tih ratova stoji nečija odluka da je određeni politički cilj vrijedan tuđih života.
Gledajući gradove u plamenu, neobično nježno djeluje upozorenje pape Lava XIV. “Imaju li kršćani koji nose odgovornost za oružane sukobe poniznost i hrabrost ozbiljno ispitati vlastitu savjest i otići na ispovijed?”, upitao je Sveti Otac govoreći o ratovima koji se šire Bliskim istokom.
Na prvu zvuči gotovo naivno, dok gledamo kako se režu sredstva humanitarnim fondovima, a vojni proračuni rastu. Samo za razaranje u Iranu, prema procjenama, troši se oko milijardu dolara dnevno. Usred toga, Papa predlaže da svjetski vođe upogone najstarije oruđe kršćanske civilizacije – savjest. Pretpostavlja da i politička moć ima dušu, da su odluke donesene za stolovima generala i predsjednika daleko više od geopolitičkih poteza. Svaka ta odluka je i moralni čin, svaka od vjernika zahtijeva trenutak tišine u kojem čovjek ostaje sam sa sobom i pitanjem što je učinio.
Ako je takva misao i prošla pognutom glavom Donalda Trumpa dok je nad njime u ovalnom uredu molilo dvadesetak pastorica i pastora, brzo ju je odagnao. Negdje su već tada postojali izračuni koliko je civila prihvatljivo izgubiti. Ipak, svijet je obišao neobičan prizor iz Bijele kuće, koja je pod Trumpovom administracijom postala mjesto molitve za mudrost i zaštitu predsjednika i vojnika.
Papu se to očito nije dojmilo, na svoj je način dao do znanja kako se ovaj sukob teško može podvesti pod ono što kršćanska tradicija naziva pravednim ratom. Dopušten je samo ako spašava više života nego što ih oduzima. Rat mora biti posljednje sredstvo, kada su svi drugi načini rješavanja sukoba iscrpljeni. Mora postojati razumna nada u uspjeh, jer je besmisleno slati ljude u smrt zbog cilja koji se ne može postići. I konačno, sredstva koja se koriste moraju biti razmjerna, ne smije donijeti veće zlo od onoga koje pokušava spriječiti. U modernom ratovanju oružja su postala toliko razorna, a političke odluke toliko udaljene od stvarnih posljedica, da se ti kriteriji sve teže mogu ispuniti. Kad jedna raketa može u nekoliko sekundi sravniti četvrt grada, kada poginu stotine civila, među njima i djeca, teško je govoriti o razmjernosti. Rat ne ostaje uredno unutar granica ili vojnih planova. On bombardira tržišta, opskrbne lance i cijene hrane. Kada se to dogodi, najranjiviji ljudi prvi i najteže stradaju.
Za to vrijeme tisuće volontera u kriznim žarištima dijele deke, lijekove, hranu i pitku vodu. Grle djecu koja neutješno plaču za majkama zarobljenim pod ruševinama i traže im skloništa. Oni koji dijele pomoć često nose teret odluka jednako težak kao i oni koji ratove vode. Ako se konvoj hrane može probiti samo u jedno selo, znači da će drugo gladovati još najmanje jedan dan. U Gazi organizacije su nedavno stavljene pred ultimatum da predaju osobne podatke svojih lokalnih djelatnika ili izgube dozvolu za rad. Pristanu li, riskiraju sigurnost vlastitih ljudi. Odbiju li, stotine tisuća ljudi ostaju bez hrane i bolničke skrbi.
U Somaliji lokalni moćnici nude prolaz kamionima s pomoći samo ako oni sami sastave popis primatelja. Prihvatiti to znači dopustiti nepravdu. Odbiti znači da pomoć neće stići nikome.
To su dileme u kojima nema čistih rješenja. Humanitarna načela nalažu da pomoć mora ići onima kojima je najpotrebnija, ali stvarnost rata stalno iskrivljuje put do tih ljudi. Svaka odluka nekoga spašava, a nekoga ostavlja iza sebe. A pomoći rijetko ima dovoljno za sve.
Svijet bez problema pronađe stotine milijardi za oružje, ali svake godine mu uporno nedostaju deseci milijardi da bi nahranio gladne i liječio ranjene. Rat ima industriju. Spašavanje ljudi ima donacije. Na kraju najviše pomažu isti oni ljudi kojima je politika kroz poreze već uzela novac za bombe, pa sada iz vlastitog džepa skupljaju za zavoje.
Sad kad smo usavršili gotovo sve tehnologije ubijanja, možda je doista savjest ostala jedina tehnologija koju još nismo do kraja uspjeli primijeniti.
