Ako vam nije jasno što bi to bilo čedno odijevanje, dovoljno je pogledati Sanju Sarnavku ili Radu Borić. Nikad ih nećete vidjeti da izlažu milimetar kože previše, nikad u preuskoj odjeći, uvijek nenapadno i dostojanstveno. Neobično je iz te perspektive kako baš njih najviše ljute muškarci koji kleče u molitvi da se sve žene odijevaju poput njih. Još je neobičnije da najglasnije feministice osobne odjevne izbore Sanje i Rade smatraju muškom kontrolom.
Nemaju one zapravo problem sa čednim odijevanjem. Ljuti ih sama ideja da bi muškarac ženi određivao što bi smjela imati u svome ormaru. Iza te reakcije, koja ima psihološku i ideološku podlogu, krije se klasična zamjena teza. Muškarci koji kleče ne „određuju“ ženama što moraju nositi. Oni mole za promjenu kulture, normi i osobnih izbora, baš kao što su to slobodno odabrale Sanja i Rada.
Molitelji, koje će njih dvije pogrdno nazvati klečavcima, dobro znaju da je žena slobodna odijevati se kako želi, ali znaju i da taj izbor prvenstveno proizlazi iz osjećaja osobnog dostojanstva. Ona koja ne zna da vrijedi i prije nego što pokaže tijelo neće razumjeti zašto bi ga čuvala.
Istina je da se žene ne odijevaju svjesno protiv vlastitog dostojanstva, ali prečesto odijevaju nesvjesne da ga imaju. Za te žene kleče muškarci na trgovima. Oni dobro znaju da se čednost ne može nametnuti, a još bolje znaju da izvire iz spoznaje vlastite vrijednosti.
“Neće nas muškarci učiti koliko vrijedimo”, prezrivo će odbrusiti prosječna feministica. “Uostalom, što ne kleče u crkvama zbog svojih grijeha, umjesto da svojim nazadnostima maltretiraju građane 12 puta godišnje!” To je otprilike sukus argumenata potpisnika peticije Sanje Sarnavke protiv molitelja, koju je, čedno odjevena, svečano predala nadležnim institucijama. Sve to maliciozno upakirano u priču o ubijenim ženama. Ma dobro, nisu ih oni osobno ubili, priznat će Sanja nevoljko. Ali njihova molitva, kaže, potiče muškarce da nasilno pokoravaju žene, a žene da trpe te iste nasilnike u pokornosti. Postoji pet ozbiljnih problema s ovim bizarnim konstruktom.
Prvo, uzročna veza. Jednostavno je nedokazivo, empirijski i logički, da bi molitelji na bilo koji način proizvodili ili podupirali nasilje nad ženama. Aktivistice koje rade sa žrtvama same će reći da nasilje proizlazi iz patologije, ovisnosti i kulture nekažnjavanja. Pripisivati ga muškarcima koji kleče i mole znači svjesno zanemariti stvarne uzroke.
Drugo što bode u oči je karikatura poslušne, podložne žene. Duboko je mizogina pretpostavka da su žene koje biraju podložnost mužu nužno pasivne i slabe. U toj karikaturi žena je ili autonomna na propisani način ili je žrtva. Treće opcije kao da nema. Treća opcija itekako postoji u stvarnom životu, zove se slobodna podložnost. I ne uključuje strah ili trpljenje nasilnika. Takva podložnost ne polazi od nadmoći muškarca, nego od zaštite ženskog dostojanstva. Žena zna tko je, koliko vrijedi i gdje su njezine granice. Slobodno bira predati se mužu, bez da izgubi sebe. Muž je dužan čuvati njezino dostojanstvo i poštivati njezine granice. Ljubiti je. A ljubav NIKAD nije nasilna. Taj dio kršćanskog nauka suvremeni diskurs uporno odbija razumjeti.
Odbija razumjeti i da molitva i zapovijed nisu isto. Molitva nije naredba ni pritisak. Nije čak ni upućena ženama, nego Bogu. A ako je molitva na trgovima toliko moćna da “proizvodi nasilje”, onda je zasigurno jednako moćna i u suprotnom smjeru. Potpisnici peticije žmire na logičan zaključak.
Svjesni koliko su tanki, pribjegavaju besramnim emocionalnim ucjenama. Gadljivo je kad se ubijene žene koriste za političke ciljeve. Manipulacija tugom i strahom retorički je trik najgore moguće vrste. I to im jedino preostaje, jer ako priznaju da molitelji nemaju nikakve veze s nasiljem, onda priznaju i da je njihovo povezivanje s ubojstvima žena ozbiljna moralna perverzija. To bi ih možda mučilo da se nisu uljuljkali u udobnost vlastitog licemjerja.
U ime „zaštite žena“ traži se dokidanje temeljnih građanskih prava. Ustavom zajamčene slobode okupljanja, izražavanja i vjeroispovijedi. I to ne nasilnicima, nego ljudima koji mirno kleče i mole. Tu svaka priča o borbi za prava žena prestaje biti uvjerljiva, a postaje autoritarna. Bore se samo i jedino za monopol nad javnim prostorom.
Problem je, kažu, što kleče „prečesto“. Ajde jednom godišnje ako baš moraju, ali dvanaest puta je stvarno previše. Kao da je sloboda okupljanja stvar kvote, kao da postoji propisani broj puta kad netko smije javno izraziti uvjerenje prije nego što postane smetnja. Sloboda prestaje biti sloboda onog trenutka kad joj se uvede brojač. Prestaje to biti i kad se uvedu „primjerena mjesta“ za slobodu.
Neka kleče u crkvama, kažu. No javni prostor pripada svim građanima, i vjernicima i nevjernicima. I onima koji mole i onima koji protiv molitve prosvjeduju. Slobode tu nema čim počnemo određivati koji su svjetonazori „primjereni“ za trg, a koji se moraju skloniti iza svoja četiri zida. I tu je potpuno svejedno smatra li netko klečanje na trgu prakticiranjem vjere ili političkim aktivizmom. Oboje je u demokratskom društvu zajamčena sloboda.
Ne, gušenje tuđe slobode nije zaštita žena. Zaštićene su samo one koje na vrijeme spoznaju svoju vrijednost, snagu i dostojanstvo. Samo takva je spremna napustiti nasilnika. Da je to svima zajednički cilj, a trebao bi biti, Sanja i Rada ne bi gledale vitezove preko nišana. Klečali bi zajedno, makar simbolično.
