Beba, još nesigurna u vlastite pokrete, no nikad budnija, prvi put vidi svjetlucavi bor. Ne razumije što je Božić. Ne zna za blagdane, običaje ni godine koje dolaze. Ali sitne lampice koje se pale i gase, boje koje trepere… oooo! Kakvo iskreno zaprepaštenje nad činjenicom da svijet postoji i da je toliko predivan. Pomalo smiješan izraz čuđenja i divljenja na licu malenog potomka zauvijek se urezuje u pamćenje svakog roditelja. Dok se lampice zrcale u raširenim okicama, susreću se dvije istine: život je dar i netko ga još uvijek doživljava kao čudo.
Onome tko promatra taj prizor nezamislivo je kako bi se itko svjesno mogao odreći tog prožimajućeg osjećaja da si dio nečega što te potpuno nadilazi. Da, roditeljstvo je skupo i nije uvijek lijepo, ali jedan blaženi mikrotrenutak zamrznut u vremenu ruši sve racionalne tablice dobitka i gubitka. I samo jedan takav, a bit će ih tisuće kroz život, dovoljan je da se “isplati” prihvatiti ranjivost kao trajno stanje. Zato pristajemo na svu neizvjesnost, vezanost i odgovornost roditeljstva.
Majci i ocu punih srca teško je razumjeti svijet koji to iskustvo promatra isključivo kao teret. Možda to i nije pitanje logike, nego straha. Jer svi se, na ovaj ili onaj način, bojimo odnosa koji nas mijenjaju zauvijek.
Jaslice više nisu ispod svakog bora, smeta znak da smo pozvani na stvarnu promjenu. Novi život koji nema i ne nudi nikakvu sigurnost, a ipak spašava za vječnost, danas djeluje gotovo subverzivno. Tako je djelovala i jedna nelagodna rečenica izrečena ovih dana.
„Jedan od bolnih znakova tame vidi se u demografskom padu. Narod koji se boji budućnosti i rađanja, koji izbjegava odgovornost i gubi povjerenje u smisao, polako se gasi iznutra“, potcrtao je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u božićnoj propovijedi. Moglo je to najprije zazvučati kao pljuska svima koji nemaju djece, a zatim i predstavnicima vlasti u prvim redovima katedrale, koji na demografsku zimu odgovaraju nikad većim iznosima novca, mjerama i poticajima.
Perspektive su pritom bitno različite. Nadbiskup vidi prazninu srca, a politika prazninu džepova kojom građani pravdaju manjak odvažnosti za proširenje obitelji. „Da imam plaću četiri tisuće eura, imao bih i ja četvero djece“, nizali su se pomalo zlobni komentari na vijest da je jedan od ministara dobio prinovu uoči Božića. No koji to iznos jamči da imamo “dovoljno za dijete”? Jedan pogled na jaslice, na novorođenog Spasitelja položenog na slamicu, pretvara u prah takvu logiku. Onome koji vjeruje. Za one koji ne vjeruju, tu su rodiljne i roditeljske potpore.
Države širom svijeta danas vode svojevrsni eksperimentalni rat protiv demografije, mjerama koje više otkrivaju razmjere panike nego jasnoću vizije. „Bacaju novac na problem“ ili pribjegavaju kreativnim rješenjima u pokušaju da nadomjeste ono što je nestalo iz dubljeg kulturnog sloja.
Južna Koreja, svjetski rekorder po najnižoj stopi fertiliteta, eksperimentira s novčanim bonusima koji se mjere desecima tisuća eura po djetetu, besplatnim vrtićima i stanovima. Japan, zemlja koja ulaže milijarde u povećanje broja rođenih, demografskim je politikama krenuo na početak priče. Ideja da država parovima sufinancira spojeve zvuči luckasto, ali odgovor je na dobro dokumentiran pad trajnih veza i brakova. U nizu kreativnih rješenja za poticanje upoznavanja, financiraju sve od aplikacija do romantičnih večera. Paradoksalno, uz sav napor Japan ostaje zarobljen u radnoj kulturi koja roditeljstvo čini gotovo neizvedivim.
Kina, nakon desetljeća politike jednog djeteta, prelazi u drugu krajnost. Od ozbiljnih poreznih olakšica i subvencija za treće dijete, do bizarnijih inicijativa poput onih za službeno praćenje menstrualnih ciklusa žena. Razmatraju i veće poreze na kondome i pilule s ciljem da obeshrabre korištenje kontracepcije.
U Rusiji su pak odlučili da demografija počinje kontrolom narativa. Uveli su zakone protiv takozvane „propagande života bez djece“, pa se u javnom prostoru više ne smije romantizirati samački život i parove bez potomstva. Na udaru su se našli i streaming servisi, brane se serije i reklame koje tomu daju pozornicu. Jer kad se već ne rađa više, ne smije se ni govoriti da je to dobra ideja. Kontroverze je izazvalo i Putinovo zalaganje za poticanje tinejdžerskih trudnoća, uz posebne državne potpore za djevojke koje rađaju vrlo mlade.
Poljska ima zabavnih ideja, pa tako privatni hotelski lanac bogato nagrađuje parove koji mogu dokazati začeće tijekom boravka u hotelu. Čekaju se i rezultati pilot-projekta “socijalnog izlaganja”, gdje se studentice obvezuje na volontiranje s djecom ne bi li im se potaknuo majčinski nagon.
Sve te mjere imaju zajedničku crtu: polaze od pretpostavke da se odluka o rađanju može potaknuti izvana nekim pravilnikom, potporama ili manipulacijom okolnosti. Može to pomoći, ali povjerenje u život ne može se kupiti ni administrativno proizvesti.
Zagrebački nadbiskup ima pravo. Rađanje je prije svega pitanje srca, a ne proračuna. Tko vjeruje da je svijet kaotično i neprijateljsko mjesto, neće poželjeti imati dijete koje bi taj svijet baštinilo. Turobnu sliku stvarnosti briše pogled na jaslice. Šutke upijamo prizor. Svijet nam odjednom djeluje podnošljivo, ne nestaje svaki strah, ali prestaje imati posljednju riječ. Tu se rodila nada.
