„Hvala ti, Bože, čega si me poštedio“, promrmlja svećenik na izlasku iz ispovjedaonice, u pokušaju da otrese sa sebe sve sablazni koje su tog dana prošle kroz drvenu rešetku. Satima je iznutrice loših brakova držao pod povećalom savjesti i predavao Bogu u ruke, pa mu odjednom celibat djeluje kao vrlo povoljan aranžman.
Što uopće svećenici znaju o braku, može pitati samo netko nesvjestan onoga što se prevali preko usta pod zaštitom ispovjedne tajne. Tu nema savršeno namještenih, zagrljenih slika s ljetovanja. Svećenik gleda u ono što stoji između dvije preplanule fotografije, ono što se prešuti kad netko u prolazu pita kako su muž i djeca. Pred njim se odmotava život u kojem su se odavno pogasila sva svjetla, iako je za goste dan danas sve uvijek besprijekorno čisto. Dolaze mu najčešće žene. Brišu oči, na nekoliko razumnih prijedloga odmahnu glavom: „Nemam kamo.“
I sad bi on ženi koja nakon ispovijedi ide po batine trebao govoriti o nadi? Do ponoći bi okretao brojeve tražeći slobodnu sobu, kad bi se samo odvažila otići.
Ženu iza tih vrata većina najradije zamišlja u iznošenoj kućnoj odjeći, bez škole i radnog mjesta, jer lakše je njezinu nesreću pripisati svemu onome što suvremena žena više nikako ne bi smjela biti. Tako se barem tješe one s diplomom i laptopima, koje su si osigurale svu potrebnu zaštitu. Kao da ne znaju da se strah zna uvući i u skupe kapute. I ona koju se nitko na sastanku ne usudi prekinuti nađe se u situaciji da iz načina na koji je ključ okrenut u bravi procjenjuje kakva je večer čeka. Uz strah još nosi sram što žena poput nje može tako živjeti, ta plaća joj otvara vrata kroz koja ne uspijeva zakoračiti.
Savjet da žene prije udaje moraju steći obrazovanje i zaposliti se, da moraju imati „svoj kruh u rukama“, iz propovijedi velečasnog Krunoslava Karasa doletio je i do šire publike kojoj propovijedi inače podižu tlak. Portali neskloni Crkvi oduševljeno su ga prenijeli, Severina podijelila, a Vlatka Pokos u komentarima zapljeskala. Kad se oko jedne propovijedi okupi takav odbor za vjerska pitanja, šanse da je katolički nauk negdje ispao iz kadra su poprilične.
Isječci su slikali tmurnu sliku, ne zna se samo jesu li na njoj gore izgledali muškarci ili brak kao takav.
Neovisna i emancipirana žena, to je sada jedino prihvatljivo žensko stanje. Zato se one koje završe fakultet pa odluče ostati s djecom moraju pravdati za svoje izbore. Nekad su se pravdale one koje odlaze na posao, promijenilo se samo ono što se ženama zamjera. Ali i dalje se nešto zamjera, i dalje se ženin život uređuje izvana.
U toj kući kruh, recimo, kupuje muž. Ona je odvela njihovo dijete na pregled i sad pokušava skuhati ručak dok joj mališani vise oko nogu. Da je dan na isti način provela uz tuđe dijete, svaki bi njezin sat imao cijenu. Uz vlastito je dijete ona „uzdržavana“. Radnopravna li čuda, posao ostane isti, a vrijednost mu ishlapi čim se obavi iz ljubavi. Bolje je, dakle, da čuva tuđu djecu dok drugi čuvaju njenu, jer to je jedini način da žena bude neovisna.
Dio je to izlazne strategije, nešto kao osiguranje od prirodnih nepogoda. Iz feminističke računice prema kojoj je žena sigurnija na ulici nego u vlastitom domu. Nepovjerenje se tu ionako uselilo prije mladenaca.
Više se nijedna ne pita hoće li ili neće muškarac iznevjeriti njezino povjerenje, to mora uračunati kao datost. Silno je to prezrivo prema cijelom muškom rodu, a istodobno silno obazrivo prema svakom njegovu pripadniku koji bi se inače morao pozabaviti sobom. Od njih se ništa ne očekuje, jednostavno su loši i nepopravljivi.
Takvoj poštedi nema mjesta u katoličkoj zajednici, treba dorasti tituli „glava obitelji“, a to nije lako kad im uzor mora biti Onaj koji je kleknuo prati tuđe noge. Koliko je takvih u stvarnom životu svećenik možda i ne zna odgovoriti, na dobre se muškarce žene rijetko žale u ispovjedaonici. Ali nakon crnila kojeg se naslušao lako će ponoviti mantru da je „bolje biti sam pa imati mir, nego imati pakao u braku“. Nad takvim izborom teško bi se itko dvoumio. Iznenađuje tek što je dobar brak netragom nestao iz ponude. Ostale su dvije stolice, na jednoj sjedi samac, na drugoj bračni očajnik, a mladi trebaju odabrati u čiju će kožu.
Dobili su detaljne upute što trebaju izbjegavati u životu, samo im nitko nije rekao što trebaju tražiti. Još manje kakvi bi sami trebali biti, i žene i muškarci, da dorastu ulozi supružnika. Do tih će odgovora teže doći analizirajući samo životne izbore žrtava nasilja. Potreban je i koji dobar primjer, žene kojima je zvuk ključa u bravi najljepši dio dana, pod istim krovom s muškarcem lakše dišu.
Zdrav se odnos gradi s obje strane stola. U braku kakvom katolici teže, neovisnost ne postoji. Postoji samo međuovisnost. Uzajamnost, međusobno darivanje, zajednički rast prema svetosti. Takve propovijedi ne postaju viralne, lebde u nedohvatljivoj klerikalnoj apstrakciji, ali zapravo znače ovo:
Jedna trudnoća ženu može prikovati uz krevet, a cijeli njezin dotadašnji svijet i sve diplome suzit će se na nekoliko koraka do kupaonice. Ona koja je sve mogla sama dozivat će muža da joj pomogne oprati kosu. Kad to prebrode, on će doći kući usred radnog dana, spustiti ključeve na stol i predugo ostati u jakni. Na poslu je postao višak, ali zna da je ona spremna preuzeti i dva posla dok ponovno ne stanu na noge. A onda će doći i trenutak kad će se ruke koje su donosile kruh početi tresti. To je brak i zato je svet.
Nije dobro da čovjek bude sam, tako je zapisano od početka vijeka i svijeta. Teško da je Bogu promaknulo koliko će u tom odnosu biti posla.
