“Svatko zaslužuje još jednu priliku. Ma što jednu, barem dvije ili tri!” rekla je kroz smijeh Simona Mijoković, tada Gotovac, u jednom od svojih brojnih intervjua iz 2008. Nitko nije mogao predvidjeti u što će se preobraziti zvijezda bizarnog reality showa koji je zabavljao i sablažnjavao javnost. Danas će Simona još gorljivije ponoviti tu rečenicu iz 2008. Svoju drugu priliku je dobila, a način na koji ju koristi podiže više obrva nego ijedna epizoda Gotovčevih.
Knjiga “Kako sam tražila ljubav” pomela je sve na ovogodišnjem Interliberu, a istodobno je pokrenula lavinu divljenja ali i ružnoće, a oboje je potaknuo fenomen koji nitko ne razumije do kraja: iskonsko, potresno obraćenje.
U odronu ružnoće kotrljali su zajedno najrevniji među vjernicima i najciničniji među ateistima, podjednako iziritirani činjenicom da Simona demontira sve što su mislili da znaju o vjeri. Odmoglo je i to što Simonu nisu mogli zaobići ni na jednom ekranu.
Ateistima je obraćenje simptom „puknuća“. Ne može biti ništa drugo. Njima su obraćenici dokaz da se čovjek pokori nečemu većem samo kad padne na dno pa se hvata imaginarne slamke spasa. Kad Simona kaže da je to bila milost, oni čuju „psihički slom“. Kad priča o zahvalnosti, oni čuju „marketing“. Fanatizam ili oportunizam, to su jedine dvije moguće kategorije za Simonu, jer dijeli iskustvo koje u njihovu svjetonazoru nema ladicu.
Slično kod njih prođe svaka pjevačica koja javno kaže da se okrenula vjeri. „Nije joj išla karijera pa će sad pjevati po crkvama“, obvezan je komentar. Lakše je posprdno patologizirati tuđu preobrazbu nego priznati da je moguće da se ljudi zaista mogu promijenili.
U korist oportunizma presudit će i mnogi katolički urođenici. Ne mogu si pomoći, vide svijet i dalje, baš kao i ateisti, kroz leću 90-ih. U tadašnjem valu obraćenja, kad su partijske iskaznice preko noći ustupile mjesto krunici i pučkim pobožnostima, bilo je više “objektivnih razloga” nego nadnaravnih poticaja.
Rođeni u vjeri imaju još jedan problem. Oni su cijeli život pili milost na čašice. Znaju sve citate, postaje i pravila. I onda dođe netko kome se bokal milosti izlio odjednom na glavu. Za njih je to samo otkrivanje tople vode, otkud sad ta eksplozija života? Naporni su im. Baš kao i stariji sin iz vječne prispodobe, oni koji nikad nisu napustili Očevu kuću najteže podnose slavlje za izgubljenog brata. Ili sestru, u ovom slučaju.
Simonino obraćenje za mnoge je neugodno. Kroz njezinu priču vide da milost nije linearna, nema nikakve veze s minulim radom ni pedanterijom. Vide i da je nepredvidiva i besramno darežljiva. A činjenica da Bog može dati više onome tko je još jučer lutao u kaljuži nego onome tko je dvadeset godina bio „u sustavu“, otvara nelagodu koju nije pristojno priznati. Ljubomoru, čak. To je riječ koju crkveni ljudi izbjegavaju koristiti.
Dio njih pomalo i žali što nikad nisu do te mjere bili neopterećeni Božjim zakonom da rade ama baš sve što im se prohtije. I sad ta, koja je živjela kako je htjela, odjednom ispada veća vjernica od njih. Metanoja je skandalozna.
Ne mogu razumjeti put obraćenika jer nikad nisu pali dovoljno duboko da bi se morali penjati nazad. Grijeh ostavlja ožiljak i kad je oprošten. Oprost je milost, ali milost ne briše prošlost nego je nosi kao svjedočanstvo. Neshvatljiva im je ta potreba da se iznosi prljavi veš, pa će obraćenike tretirati kao prosječnog instagram life coacha. Podozriv osmijeh za sve koji su tako “gladni pažnje”. Sigurnije im je držati ih u staroj, kvarnoj verziji nego prihvatiti da se netko stvarno može promijeniti.
Priča razmetnog sina ne može se usporediti s pričom onoga koji nikada nije otišao. Oni koji su bili tu cijelo vrijeme ne znaju kako izgleda trenutak kad ti se život slomi i ponovno sastavi. Ne znaju onaj rez kad shvatiš da se svjetlo upalilo u prostoriji za koju nisi znao da postoji. Zato su slike obraćeničkog „prije“ i „poslije“ jače od bilo čijeg kontinuiteta. I zato su rijetke.
Stariji sin iz prispodobe je većina nas. Marljivo ore svaki dan, možda i bez žara, ali ore. Zato u njemu vrije ogorčenost pravednika. Gdje je njegova fešta, gdje je njegovo ugojeno tele? On je dijete koje nikad nije napravilo skandal, pa zato nikada nije dobilo dramu obraćenja. Nitko ga nije filmski tražio jer nikad nije „nestao“. I tu mu je glavna rana, osjeća se iskorišteno, a ne voljeno. To je ljubomora onih koji nikad nisu otišli, ali možda nikad nisu do kraja shvatili zašto uopće moraju orati. Čestiti od rođenja ne vide koliko su zapravo privilegirani.
Najveća privilegija je neopipljiva stabilnost. Nisu radili greške koje bi ih koštale identiteta i nisu morali proći poniženja koja čovjeka rastave do temelja. Povlastice koje drugi nisu imali, uzimali su zdravo za gotovo. Milost im je postala navika, a usto više ne mogu razaznati što je blagoslov a što njihovo pravo.
Obraćenik koji cijeni ono što je u njima davno otupjelo postaje kamenčić u cipeli.
Zato ljudima toliko treba da obraćenik ostane grešnik. Javnost će s nevjerojatnom odlučnošću uvijek držati obraćenike prikovane za njihovu prošlost. Ako se onaj tko je toliko duboko pao može dignuti, koji je njihov izgovor da ostanu u vlastitoj inerciji? I tvrdoća srca je razotkrivena, u njima nema mjesta radosti zbog tuđeg obraćenja.
Ateisti si takva pitanja ne moraju postavljati, obraćenici ih smetaju iz mnogo jednostavnijih razloga.
Naime, ako je Simona stvarno doživjela milost, onda Milost stvarno postoji.
