Zgurena u velikoj fotelji, prekriženih nogu i defanzivno preklopljenih ruku, glavna urednica Glorije provela je 22 minute u potpunom grču. Nelagoda žene skamenjenog lica koja je intervjuirala Dalibora Matanića izbijala je iz svake pore. Teško je bilo procijeniti što se u njoj događa, je li joj muka zato što ga uopće intervjuira ili zbog onoga što on izgovara. Čula je onaj – ako. Vidjelo se. “Žao mi je ako sam nekoga povrijedio”, rekao je Matanić i time potvrdio da sumnja u patnju žrtava. A i da žali zbog posljedica, ne zbog čina. Prekrižila je ruke na trbuhu, uvukla se dublje u fotelju i cijelim tijelom gledateljima dala doznanja da ne želi biti u vlastitoj koži.
Priča o ovisnosti, narcizmu i paklu Dalibora Matanića izašla je samo godinu i pol nakon teških optužbi brojnih mladih žena. Sve one bile su dovoljno blizu da osjete dah seksualnog predatora. Javnost je kolektivno odbila ispriku i s gnjevom osudila one koji su režiseru otvorili prostor.
To nije bilo vrijeme, mjesto ni način za ispriku. Prerano i premalo, ali Matanić možda i ne može bolje. Istinsko kajanje uključuje bezuvjetno preuzimanje odgovornosti. Koloplet je to srama i suosjećanja prema onima kojima si nanio zlo, iz čega se rađa odluka za promjenu.
Narcisi su sposobni za varijantu kajanja. Površnu, kontroliranu i utilitarnu. Kroz taktičku gestu pokazat će ono što misle da se od njih očekuje. Ne kaju se zbog čina, boli ih samo kad ih to košta ugleda i moći. Sve se to pokazalo u Matanićevom intervjuu. Za svoje ponašanje krivi okolnosti, drogu, pa i tuđe nerazumijevanje. Svakom izgovorenom riječju svoju je dijagnozu predstavljao kao opravdanje. I time ju školski potvrđivao.
Sablasna praznina takve isprike nikome nije promakla. Nema metanoje. On može glumiti pokajanje, ali ne može ga živjeti.
Nije svatko sposoban za kajanje. One koji nisu, psiholozi smještaju u takozvanu tamnu tetradu. U tom mraku stanuju narcizam, makijavelizam, psihopatija i sadizam, četiri oblika otuđenja od savjesti. Narcis ne može priznati krivnju jer bi time srušio sliku o vlastitoj veličini. Makijavelist se ne kaje jer moral doživljava kao prepreku učinkovitosti. Psihopat ne osjeća krivnju jer ionako ne osjeća gotovo ništa. A sadist ne traži oprost jer naprosto uživa u tuđoj patnji. U svim tim strukturama svijest o sebi je odvojena od svijesti o drugome. Kajanje zahtijeva most između ta dva svijeta, a tamna tetrada taj most raznosi eksplozivom. Zapovijedi ljubavi tu ne vrijede, sami sebi su najveće božanstvo, a prema bližnjima ne osjećaju ama baš ništa.
Žena koja je intervjuirala Matanića nije ništa od navedenog. Da jest, ne bi svake snimljene sekunde djelovala skamenjeno od užasa. Njezin najveći grijeh je što je pristala na tu moralnu perverziju. I sigurno nije bila sama u tome, riskantnu odluku o objavi Matanićevog intervjua morao je podržati niz ljudi u proizvodnom procesu. Odgovornost je svakako njezina, preuzela ju je brisanjem intervjua i javnom isprikom koja nije prošla puno bolje od Matanićeve. Ni tu javnost nije vidjela iskreno priznanje nego spašavanje sebe i brenda. Piše da “žali što je iznevjerila žrtve”, ali ne kaže kako. Nema imenovanja pogreške, kao i kod Matanića. Ispričava se zbog dojma umjesto zbog čina i govori isključivo o posljedicama. I možda je, kao i Matanić, platila stručnjaku da joj sastavi ispriku.
Stoljećima prije pojave medija i kriznog komuniciranja, Crkva je osmislila najbolju moguću formulu za isprike. Nacrt ima zadanu strukturu: imenovanje i priznanje grijeha, iskreno kajanje, odluku da se više ne griješi i čin pokore. Tu formulu javne osobe i stručnjaci za komunikaciju uglavnom uporno zaobilaze. Sve njihove isprike pate od istih boljki, sadrže “ako” i “ali”, prebacuju odgovornost i rijetko idu korak dalje od šupljih riječi.
Sve to bio bi teški promašaj u arhetipskom pokajanju, sakramentu ispovijedi. Vrlo duboko iskustvo za rijetke koji ozbiljno shvaćaju pomirenje. Na koljenima se susreću s vlastitim ponorom pred licem istine. I ne bježiš. U toj točki puca iluzija o vlastitoj dobroti, a kroz lom ulazi svjetlo. Kad nakon ispovijedi izmoliš svojih dvadeset Očenaša, znaš da ti pokora tu tek počinje. Izgubljena ravnoteža vraća se samo kroz konkretan pokušaj da popraviš ono što si slomio. Bez toga si samo kradljivac koji priznaje krađu, a zadržava plijen.
Grijeh uvijek prekida nit između dvaju bića. Bog može oprostiti, ali samo čovjek kojem si nanio bol može vratiti odnos. Zato kajanje koje se ne proteže izravno do onoga koga si povrijedio ostaje nedovršeno.
Svaki pokušaj da se to dovrši naslovnicom ili priopćenjem je osuđen na propast. Druga je vrsta propasti kad žrtvama zatvaraš usta novcem kako bi odustale od tužbi.
Kad bi se na trenutak sjetili da je prva svrha svake isprike vraćanje dostojanstva povrijeđenom, a ne restauracija imidža, mnoge bi se javno izgovorene riječi morale progutati. Gorak zalogaj. Možda bismo tada, umjesto vježbama emocionalne pismenosti, svjedočili stvarnim obratima. Metanoji, rijetkoj i bolnoj unutarnjoj promjeni.
Nakon dvije loše isprike ipak dolazi jedna dobra vijest.
Grijeh nam još uvijek ne mogu prigodno prodati pod osobni rast. Iako je možda sve manje ljudi spremnih i sposobnih za kajanje, velika većina još nije izgubila sposobnost razlikovati koje je iskreno, a koje nije. Dok god je tako, svjetlo još sja u tami i tama ga ne obuze.
