Nasilje je ušlo u prostor javnog dijaloga. Nikako drugačije ne može se opisati sramota prvo Splita, a onda i Zagreba koju smo zadnjih dana gledali zbog srpskih kulturnih manifestacija. Kad se pojavi skupina likova s fantomkama, jasno je da nisu došli razgovarati. Došli su zastrašiti. Lica skrivaju samo zlikovci i kukavice, a privedeni Splićani i legitimirani Zagrepčani sami najbolje znaju kojoj skupini pripadaju.
I ne, nema veze što su inače dobri dečki, pa ni to što su neki od njih prije trideset godina krvarili za domovinu. Nema veze ni to što je studeni.
To što su učinili jest zločin iz mržnje. Namjera određuje kvalifikaciju. Težina situacije ne može se umanjiti činjenicom da nije bilo razbijenih boca ni glava. Fizičkog nasilja možda nije bilo, ali zastrašivanje jest nasilničko ponašanje. I duboko je pogrešno zamijeniti to s legitimnim načinom izražavanja građanskog neslaganja.
Nije to bio prosvjed protiv programa manifestacije kakav smo vidjeli ljetos u Benkovcu, pa ni protiv toga da se “tuđa kultura” financira iz naših džepova. Dečke s fantomkama smeta što Dani srpske kulture uopće postoje. I to još u studenom.
Studeni je u Hrvatskoj kolektivni grč. Pred očima nam je nerazriješeni Vukovar, nepreboljena Škabrnja, nestali za čijim kostima se još traga i zločinci koji nikad nisu procesuirani. Ta bol je stvarna. Povijesna je, osobna i nacionalna. Da, tri desetljeća nakon rata među nama i dalje žive ljudi čija se tijela ukoče kad čuju srpski naglasak.
Neugodan višak osjećaja koji nije imao gdje otići učinio je svoje na najgori mogući način. Ali nutarnji proces potonuća u sve dublji mrak ne može i ne smije biti opravdanje za to da nanosiš bol drugome. Taj dio im je promakao. Možda zato što mržnji ne treba istina nego meta. Navlačenjem fantomki samo su potvrdili da svjesno i namjerno čine nešto pogrešno, a i da za svoja nedjela ne planiraju odgovarati.
Izgubljene dječake komadić platna na licu pretvara u superheroje koji uzimaju pravdu u svoje ruke. “Ti više nisi čovjek, ti si sila”, šapće im fantomka. A najveća laž u koju su se uvjerili jest da ne mrze, nego da brane ono što vole.
Ti mladi muškarci nisu došli braniti ništa sveto ili uzvišeno. Došli su razbiti vlastitu nemoć. Došli su dokazati da su živi tako što će nekoga drugog učiniti manjim.
Mržnja uvijek obećava snagu, ali joj je jedini plod osušenost duše. Najprije ubija sliku svijeta, onda sliku drugoga, a na kraju sliku samoga sebe. Duhovnim očima gledano, to je trenutak u kojem čovjek odbacuje Božju sliku u drugome, ali isto tako i Božju sliku u sebi. Zato je mržnja smrtni grijeh, jer razara sposobnost za ljubav. Ukradena ti je sposobnost da budeš čovjek koji vidi drugog čovjeka. A kad više nisi osoba, postaješ svoj najmračniji nagon.
Tim je putem nasilje ušlo u javni prostor. A da bi ga se propisno deložiralo, nužno je hitno prekinuti svaku retoriku koja ga normalizira, opravdava ili izaziva.
Prosvjed Torcide koji podržavaju i braniteljske udruge tu ne pomaže. Iako je riječ o povratku na demokratske metode izražavanja nezadovoljstva, u suštini je to prebacivanje odgovornosti.
U pozivu na prosvjed poručuju: “Hrvatske branitelje zatvarate i određujete im istražne zatvore, dok oni od kojih su nas branili imaju dozvolu da u studenom, mjesecu kada s tugom i ponosom oplakujemo svoje žrtve, šire svoju propagandu i politiku.”
Nitko nije zatvorio “hrvatske branitelje”, nego devetoricu konkretnih ljudi koji su počinili konkretno kažnjivo djelo. Nitko nije dao “dozvolu srpskoj propagandi”, nego se održava kulturni program manjine čije postojanje proizlazi iz Ustava. Studeni nije naš rezervat. I tim više je sramotno da se mjesec sjećanja pretvori u mjesec zastrašivanja potomaka onih koji su nas povrijedili. To mora vrijediti čak i onda kad je stvarno riječ o provokaciji.
Poziv na prosvjed dakle nije samo netočan, on je namjerno oblikovan tako da amnestira nedjelo. Jer ako smo mi branili Hrvatsku, Hrvatska mora braniti nas i kad smo u krivu? Nemušta logika. “Nećemo šutjeti na nepravdu” ovdje zapravo znači “Nećemo priznati da smo pogriješili.”
Neće to priznati ni druga strana. Svi oni koji su od ljeta arlaukali o fašizaciji Hrvatske sad su došli na svoje. Svoju zluradost će prikazati kao proroštvo, vidjeli su oni još na Hipodromu kamo to sve ide. Mržnja se uvijek hrani prizorom onoga što najviše prezire.
Mjesecima se u javnom prostoru uporno izvlačila riječ ustašizacija kao najjeftiniji mogući politički okidač. Svaki put kad se spomenuo Vukovar, Thompson ili domoljublje, netko je s lijeva pobjegao u rječnik četrdesetih, kao da u Hrvatskoj postoje kolone koje marširaju i režimi koji se vraćaju, umjesto stvarnih ljudi koji nose stvarne nerazriješene rane. Nisu valjda mislili da će to histeriziranje imati učinak hlađenja? Ulje se dolijevalo na vatru do točke usijanja u kojoj mogu ponosno ustvrditi: “Jesmo li vam rekli!”
Njima pak promiče da je mržnja i odluka da nekog svedeš na ono što najviše prezireš. Fašista recimo.
Kad nekome tko je već povrijeđen i osjetljiv kažeš da je fašist, on neće odjednom postati razuman. Ukopat će se u svoje stavove još tvrđe i dublje jer si ga time ponizio i prezreo. To uvijek, a pogotovo u Hrvatskoj, proizvodi prkos. Dišpet.
Zato svatko tko olako izgovara riječ fašizam mora biti svjestan da time ne opisuje stvarnost, nego je proizvodi. Poštovanje je dvosmjerna ulica, a toga manjka u oba smjera. Nije tu pitanje tko je bio u pravu, nego tko će prvi prestati trebati neprijatelja.
