Ona je na pragu četrdesetih. Imala je veze, imala je planove, imala je i trenutke kada je mislila da će se sve posložiti. Nije. Od muškaraca je davno odustala, nizalo se razočaranje za razočaranjem. Ali želja da postane majkom ju ne napušta. Nije to hir, čežnja je gotovo egzistencijalna. Kopka, vraća se kao kompulzivna misao, u tijelu osjeća bolnu prazninu. Iako to nikad na glas ne bi priznala, vjeruje da je dijete lijek za njezinu usamljenost.
Zašto ne bi probala? Opcija je danas bezbroj. Privatne klinike u inozemstvu, donori koji šalju “robu” preko interneta, polulegalni aranžmani. Tu su i “prijatelji” koji nude pomoć bez papira. Sive zone koje svi znaju da postoje, a sustav ih uporno ignorira.
Iz bazena progresivnih ideja izranja rješenje, proširenje “reproduktivnih prava”. Semantička manipulacija nije slučajna. Riječ “pravo” je poput pečata na dokumentu, jednom udarena, teško se briše. A žene bi trebale imati pravo na sve, htjele one rađati ili ne. Po mogućnosti besplatno. Pa ako ne žele rađati, onda imaju pravo na kontracepciju i pobačaj, a ako žele, onda imaju pravo na laboratorij, zamrzivač, donorske stanice, a uskoro valjda i katalog s opisima visine, boje očiju i akademskog statusa. U oba slučaja muškarce se ništa ne pita. Barem tako stvari stoje prema prijedlogu uobičajeno glasnih oporbenih zastupnica iz Kluba HSS-a, GLAS-a i DOSIP-a.
Prikupljaju potpise za izmjene zakona, jer kako tvrde, sve žene bi trebale imati pravo na medicinski potpomognutu oplodnju. Bez obzira na to imaju li partnera, partnericu ili su same.
Trenutačno je to dostupno samo neplodnim heteroseksualnim parovima, a ova liberalizacija zakona, uvjerene su, pomogla bi demografskoj slici Lijepe naše. Da bi se to ostvarilo, državi su namijenile ulogu zlatne ribice koja individualne želje pretvara u prava. Da, država mora omogućiti liječenje bolesti. Neplodnost kao medicinsko stanje ima svoje mjesto u zdravstvenom sustavu. Ali plodna žena bez partnera nije bolesna. Njezina situacija je životna, ne medicinska. I isto kao što joj država nije dužna naći partnera, nije joj dužna ni omogućiti da rodi dijete.
Možda zvuči grubo, jer prirodno je suosjećanje prema svakoj ženi koja želi, a ne može postati majka. No problem je kad se suosjećanje koristi kao sredstvo emocionalne ucjene kako bi se progurale izmjene zakona. Borba za pravo na razmnožavanje je počela. Prihvatimo li da država mora omogućiti svima da svoje sjeme ili jajnu stanicu pretvore u osobu, onda je dosljednost neumoljiva.
Zašto bi to pravo imale samo žene? Ako je riječ o pravu na potomstvo, na “genetsko nasljeđe”, na ostvarenje roditeljstva ili kako god se to već pokušava upakirati, onda će muškarci s pravom pitati gdje su oni u toj jednadžbi. Sljedeći korak već gledamo u zapadnim državama: surogat majčinstvo za muškarce koji žele dijete bez žene u svom životu. Ako je pravo na dijete apsolutno, tko mu smije stati na put? A da granica ipak mora postojati, pokazao je jeziv slučaj pedofila, registriranog u javnoj bazi seksualnih prijestupnika, koji je sa svojim partnerom, uz pomoć surogat majke, dobio dijete. Stvaran primjer pokazuje kamo bi nas mogla odvesti liberalizacija zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji: uzgoj djece za nečije želje i potrebe, ma koliko bolesne bile.
Znanost se kreće puno brže od etike, a otišla je već toliko daleko da bi uskoro iz laboratorija mogle stizati bebe koje uopće nemaju biološku majku. Znanstvenici u Oregonu već neko vrijeme iz stanica ljudske kože proizvode strukture nalik jajnim stanicama. Kako te nove stanice nemaju vlastiti genetski materijal, u njih pokušavaju ugraditi DNK dvojice muškaraca. I to će se zvati napretkom. Bitno je da se granice pomiču, a gdje je crta više nikoga nije briga. Pod zastavom plemenitih namjera, želja se proglašava pravom, a pravo traži tehnologiju koja će ga isporučiti.
U središtu svega uvijek je jedno dijete. Ono koje će morati živjeti s odlukama donesenima u ime napretka i pitanjima na koja možda nikad neće dobiti odgovore. Kome sam nalik? Komu pripadam? Djetetu koje promatra svoj odraz u očima oba roditelja, odgovori dolaze sami. U gesti, u osmijehu, u obiteljskim anegdotama koje se prepričavaju za stolom. Tisućljetno ljudsko iskustvo nije bez razloga oblikovalo obitelj oko majke i oca. Podsmijeh s kojim se dočekuje ideja da su dva prisutna roditelja suprotnog spola najbolja za dijete ne mijenja činjenice. Daleko od toga da svaka majka i svaki otac savršeno utjelovljuju svoje uloge. Ali njihove uloge nisu zamjenjive. Iz njihovih različitosti dijete gradi priču o sebi. Iz njihova odnosa uči što znači voljeti, svađati se, praštati i ostati.
Zato svjesno planiranje djeteta bez drugog roditelja ne može proći bez posljedica. Kao da čita knjigu u kojoj nedostaje svaka druga stranica, dječja znatiželja prerasta u duboku i bolnu ranu. Nešto u identitetu ostaje zauvijek nedorečeno. Rana nije uvijek vidljiva, ali prokrvarit će kad-tad. Možda u adolescenciji, u prvim ozbiljnim vezama ili u trenutku kada primi vlastito dijete u ruke. Možda će ga u tim trenucima tješiti misao da ga je majka silno željela, kada je već ime oca šifra u katalogu. Možda će joj zamjerati zauvijek. Praznina i gorčina brišu se tek kad se probudi iskrena zahvalnost za život koji je uvijek dar. Okolnosti mogu biti manjkave, ali ljudsko dostojanstvo nije.
