U ratnoj Ukrajini, dok ljudi skupljaju život pod ruševinama, netko je našao tržišnu nišu kojoj sirene ne smetaju. Bračni par iz Zagreba platio je ženi u Ukrajini da začne, nosi i rodi dijete, a potom ga doveo u Hrvatsku, gdje je matični ured odbio upis rođenja jer je surogat-majčinstvo u našoj zemlji zabranjeno.
Ljudsko srce koje čezne za potomstvom, da bi dobilo što želi, trudnoću je spremno svesti na uslugu, a dijete na isporučeni paket. Graničnu kontrolu nisu uspjeli zaobići, pa je “paket” zapeo na carini.
Dijete je jedino potpuno nevino biće u ovoj mučnoj priči. Država je sad stjerana u kut između zaštite djeteta i prihvaćanja prakse koju vlastitim zakonom zabranjuje. U sličnoj se situaciji nađu svećenici koji pred sobom imaju dijete za krštenje. Znaju da dijete nema veze s neredima odraslih, a ipak osjećaju da bi obred mogao djelovati kao pečat na životni stil roditelja. I kao što nevjenčani par koji crkvu inače zaobilazi traži “mekšeg” svećenika, profiteri na bijedi ratne zone traže suce koji će njihovo nedjelo “normalizirati”.
Ustavni sud, nakon tužbe koju je par pokrenuo, dao je smjernice Upravnom sudu da upis razmotri kroz “najbolji interes djeteta”. Zakonodavac očito nije do kraja anticipirao ovakve prekogranične scenarije. Zabrana surogatstva postoji, ali stvarna praksa “donesi dijete pa traži upis” širom otvara vrata njezinom besramnom zaobilaženju.
Surogatstvo treba zabraniti uvijek i svugdje, tvrdit će jednako čvrsto katolički i feministički autori, iako se zamjenskom majčinstvu protive iz vrlo različitih razloga. Ta se praksa ne smije ni pokušati izjednačiti s posvajanjem, koje je odgovor na već nastalu tragediju. Surogatstvo je planiranje tragedije unaprijed, i to u tri čina.
U prvom se činu zatire dostojanstvo osobe. Nepojmljivo je jedno ljudsko biće svesti na inkubator, a drugo na ugovorenu i isporučenu robu. Dijete nije nešto što platiš i uzmeš, ono je dar. Od Boga, dodat će vjernici, svjesni da začeće uvijek nadilazi ljudsku kontrolu.
U drugom činu gledamo razaranje odnosa. Sudbina Ukrajinke koja se unaprijed odrekla djeteta gubitak je koji se ne može opravdati novcem i plemenitim namjerama. To što je naručitelj ujedno i biološki otac djeteta, ne mijenja puno na stvari. Čak i da je u njoj rastao potpuno tuđi plod, majčinstvo se ne može cijepati na genetsko, gestacijsko i socijalno. Majka je ona koja je rodila, tako to vidi hrvatski zakon. I s pravom, jer neizbrisiva veza počinje u trudnoći. Čudo života već u drugom tromjesečju prepoznaje majčin glas, kroz ritam njezina srca uči se povjerenju prije no što ugleda svijet. To je primarni odnos sigurnosti. Nehumano je odvojiti bebu od žene čije ju je tijelo grlilo i hranilo 40 tjedana. Svjesna ili nesvjesna, uvijek prisutna trauma treći je čin tragedije. I ne nosi ju samo dijete.
Tragedija u oku feminizma počinje i završava eksploatacijom ženskog tijela. Većina surogat-majki u toj se ulozi nađe iz ljute potrebe. Često već imaju djecu i za njih traže bolji život, pod cijenu da se odreknu jedne bebe. Ali izbor između siromaštva i davanja maternice u najam nije slobodan, feministička misao to naziva rađanjem pod ekonomskom prisilom. Istodobno, pobačaje pod ekonomskom prisilom nazvat će slobodnim izborom, ali to je sasvim drugi set moralnih i logičkih problema.
Problem sa zamjenskim majčinstvom iz te perspektive je i ugovorno reguliranje ženskoga tijela. Žene često pristaju na klauzule o prehrani, tjelesnoj aktivnosti, pa i seksualnim odnosima. Naručitelj odlučuje o mjestu i načinu poroda. Ona snosi rizik, a gubi posljednju riječ. Nespojivo s feminističkim stavom da žena u svakom trenutku ima pravo odlučiti što će sa svojim tijelom.
Vjernici se s tim nikad neće složiti kad je život nerođene djece u pitanju, ali prihvatit će kao argument ono što feministička pera nazivaju “nasiljem nad psihom”. Od surogat-majke istodobno se očekuje da potisne potpuno prirodno vezivanje za dijete i unaprijed se odrekne punine majčinstva. Pogrešno, iz svake perspektive.
Borba protiv surogatstva ima i institucionalnu potporu. Odzvanja apel UN-a da se međunarodno ova praksa, osobito u siromašnim i ratom pogođenim zemljama, mora izjednačiti s prodajom djece. Razlika je tek prodaješ li “gotovog” čovjeka ili onog u nastajanju. Upozoravaju i da, raskinu li se ugovori, ta djeca ostaju bez državljanstva i ikakve zaštite jer nisu odgovarala očekivanjima svojih naručitelja. I to se događa.
Iz izvješća Europskog parlamenta čitamo da je međunarodno surogatstvo pravno minsko polje. Jedna država praksu strogo brani, druga dopušta, treća pred gotovim činom sanira posljedice. Beba postaje slijepi putnik između zakonodavstava koja su se našla u neobranom grožđu. Hvataju se za “pravo na obiteljski život”, kao u domaćem slučaju, zbog činjenice da je naručitelj biološki otac. Zašto bi ikome priznali pravo nastalo svjesnim i namjernim kršenjem zakona?
Ako već ne zabrinjavaju moralna pitanja, morale bi pravne implikacije. Pred nama je ozbiljan prekogranični problem zaštite najranjivijih. Najtanji kraj tu uvijek izvuku žene i djeca.
Zbog ovog će se mijenjati zakoni, a samo je jedan princip pravedan: zaštiti dijete, kazni naručitelje. I to dovoljno strogo da više nikome ne padne na pamet unajmiti tuđu maternicu. Ni u ratu, ni u miru.
