Nedjelja je. Vlakom stižemo na željezničku postaju Venezia Santa Lucia u siječanjsko prijepodne. Dok puca pogled na Canal Grande, prvi je most nalijevo Most bosonogih karmelićana uz koji stoji barokna crkva svete Marije u Nazaretu. Ulazimo s ostalim turistima. Pogled privlači osvijetljena ispovjedaonica. „Oci su uvijek na raspolaganju za svetu ispovijed, dok je crkva otvorena“ natpis je koji nas pomalo iznenađuje. Prije večernje mise, odvažimo se i ulazimo. Ispovijedam se na talijanskom jeziku pred egzotičnim karmelićaninom iz Azije. Suprug na engleskom.
„Mi smo jedino mjesto u gradu gdje je ispovijed uvijek dostupna, kao i kapucini u obližnjem gradiću Mestre. Pokraj smo željezničke stanice; ljudi doputuju, dođu na sakrament pomirenja, i otputuju“, rekao nam je prior, p. Ermanno Barruco, uz osmijeh i pitanje odakle smo.
Iza crkve nalazi se znameniti “Mistični vrt” – oaza koja u sedam polja biljem ilustrira “Zamak duše” svete Terezije Avilske, utemeljiteljice Bosonogih karmelićana. Ondje se proizvodi ljekovita voda od matičnjaka. U samostanu je šest redovnika od kojih dvojica dolaze iz Azije. Kao malo kada, osjećam se kod kuće. Crkva je velika obitelj s odmorištima za djecu u svakom gradu, u svakoj zemlji. Susretište koje premrežuje kontinente, rase, jezike. Ispovjedaonica je lječilište duše gdje priznajemo da griješimo, a Bog nam oprašta. I to još u gradu koji je na neki način sav sakrament – materijalni znak jedva zamislive ljepote. Melankolična krasota grada na vodi postala je većom otkrićem da na njezinu „rubu“, u Canareggiu, osim Tintorettovih slika i njegova groba postoji i Mistični vrt i mjesto oproštenja.
Grijeh – nepoželjna tema
U hrvatskim crkvama, barem u glavnome gradu, uglavnom se ne govori o moralu, krivnji, grijehu i kajanju. Sotona, pakao i druge neugodne stvarnosti gotovo su nepostojeće u propovijedima. No bez njih se ne može doći do lijepih i utješnih stvarnosti: Kristove žrtve iz ljubavi, otkupljenja, oproštenja i spasenja. Suvremena psihologija proglasila je osjećaj krivnje nezdravim i štetnim, zamagljujući time činjenicu da je čovjek svjesno i slobodno biće, te da zbog toga može činiti dobro i zlo. Nitko ne bi lava okrivio što je ubio i pojeo antilopu; no kada čovjek ubije čovjeka, odgovoran je. Savjest koja nas hvali i kudi, pa i moralna krivnja, dokaz je da smo ljudi… da smo ubrojiviji od lava. Filozof egzistencije Karl Jaspers krivnju smatra jednom od četiriju graničnih situacija, koje su tipične za ljude kao takve: patnja, borba, krivnja i smrt. Osjećaj krivnje doista izjeda čovjeka, no za to ima lijeka. Zatražiti oproštenje teže je nego umrijeti – kako pjeva Gibonni – ali korak je oslobođenja od grižnje savjesti.
Nije ugodno priznati da smo učinili nešto loše, da smo krivi. Zato se radije tješimo mišlju da smo takvi kakvi smo, dobri što god činili, nismo mogli drukčije… a tko je Crkva, Bog ili društvo da nam kaže što je (ne)ispravno? Gubitak osjećaja za grijeh iz svijeta se prelio i u Crkvu. U nekim zagrebačkim župama više nema jasno određenoga termina za sakrament pomirenja, iako se fiksni raspored pokazao dobrom praksom. Krene li se zapadnije po Europi, situacija je još mračnija. U Njemačkoj ispovijedi nema – ispovijedaju tek poneki redovnici, na zahtjev, na posebnim mjestima koje treba pronaći. Razgovor s anglikanskim teologom iz Edinburgha, dr. Michaelom Fullerom, otkrio je zanimljivu situaciju u Škotskoj: u Anglikanskoj Crkvi liturgija započinje priznanjem grijeha, no danas se u nekim se crkvama taj dio ispušta. Dr. Fuller smatra da takav stav pogrešnim. „Svima nam je zajedničko da smo grješni, činimo stvari zbog kojim žalimo, i s pravom tražimo Božje oproštenje i čujemo od svećenika da nam Bog prašta. Pružiti ljudima priliku da promišljaju o grijesima i čuju da im je oprošteno – to im pomaže“, prokomentirao je.
Čemu uopće ispovijed?
Današnji je svijet uvelike oblikovan relativizmom. Situacijska etika smatra da nema dobrih i zlih postupaka po sebi, nego moralnost ovisi o specifičnim okolnostima. Utilitarizam kaže da je dobro ono što je korisno za najveći mogući broj ljudi. Liberalna etika drži da pojedinac smije činiti što god hoće, dok time ne zadire u tuđu slobodu. Iako je svaki od ovih pristupa jednim dijelom u pravu – okolnosti doista utječu na našu ubrojivost i odgovornost, pri prosuđivanju doista često moramo uzeti u obzir dugoročnu štetu i korist za sve, svoja uvjerenja se smijemo nametati drugima – oni zapravo relativiziraju dobro i zlo utirući put egoizmu koji pritom vlada: dobro je ono za što ja procijenim da je dobro za mene, a zlo je ono za što ja procijenim da je zlo. U takvu pogledu ne samo da nema mjesta za Boga, nego ni za prirodni moralni zakon, a ni za dobro drugoga. Jer dobro je moguće željeti i činiti sebi i drugima jedino ako postoji objektivna istina o tome što je dobro.
Uz opisanu pozadinu, mnogi postavljaju više ili manje opravdana pitanja vezana uz sakrament pomirenja: Zašto se ispovjediti svećeniku, koji je grešan čovjek poput mene? Ne oprašta li Bog sve i svima, bez ikakvih uvjeta? Zašto bi Crkva uopće bila u pravu oko toga što jest a što nije grijeh? Nije li priznati grijehe pred nekim ponižavajuće? Zašto ići na ispovijed kada ću ionako opet sagriješiti? Na sva ta pitanja postoje odgovori. I svećenici se ispovijedaju, pa i papa. A nijedan sakrament čovjek je može podijeliti sam sebi, nego mu ga uvijek podjeljuje druga osoba – jer Crkva je zajednica u kojoj smo upućeni jedni na druge, kakvu ju je Krist ustanovio. „Bez kajanja nema oprosnika“; Bog želi oprostiti svima, ali može oprostiti samo onomu koji žali zbog grijeha i odluči prestati griješiti.
Crkva svoju prosudbu temelji na biblijskoj antropologiji i evanđelju, no pritom uzima u obzir i prirodnu konstituciju čovjeka spoznatu razumom. Kada se nekom ispričamo, to je znak da se želimo promijeniti, iscijeliti odnos i nadoknaditi štetu – to nam služi na čast, a ne poniženje. Kada pred Bogom priznajemo da smo grešni, on nas obasipa svojom milošću i ljubavlju – jer on je dobar Otac koji jedva čeka oprostiti svojoj djeci, kao što je Isus pokazao u prispodobi o izgubljenoj ovci i milosrdnom ocu. Kada žalimo zbog grijeha i želimo prestati griješiti, to je dovoljno za oproštenje, odrješenje i za nov početak; iako možda nećemo odmah uspjeti u tome, uz naš trud Bog u sakramentima izlijeva milost koja nas jača, tako da ćemo se postupno moći osloboditi poroka i grijeha. Ponekad je, naravno, potrebno potražiti stručnu pomoć, primjerice ako se radi o ovisnosti.
Odvojiti osobu od čina
Najčešća je pogreška današnjice, koja uzrokuje mnogo jalovih debata u medijima, uvjerenje da prihvatiti i voljeti neku osobu znači podržati sve što ona odabire činiti. Odnosno, ne prihvatiti nečija uvjerenja i postupke, kritizirati ih, znači poništiti toga nekog, čak prekršiti njegovo pravo na samoodređenje. U tom vidokrugu, kršćani i Crkva proglašavaju se tiranima koji osuđuju ljude i zatiru njihova prava i dobrobit. Govor o grijehu stigmatizira se kao isključujući i mizantropičan. To ne samo da je besmisleno, nego ozbiljno ugrožava slobodu mišljenja i kritike među prijateljima i u javnome prostoru, pa i mogućnosti ozbiljne rasprave o etičkim pitanjima. Isus Krist u tome ostaje primjer bez premca; došao je „ne radi zdravih nego radi bolesnih“, družio se s grešnicima i jeo s njima, što je sablažnjavalo mnoge „pravednike“. Međutim, ne samo da je prokazivao i osuđivao grijehe, nego je moralnu ljestvicu podigao toliko visoko da su ga mnogi napustili zbog „tvrda govora“. Duhovne autoritete svoga vremena usporedio je s „obijeljenim grobovima“ koji „cijede komarca a gutaju devu“, rekao je da treba ljubiti neprijatelje, biti savršen poput Oca nebeskog, da je brak u Božjem naumu nerazrješiv i da muškarac ženu ne bi trebao ni pogledati s požudom – da je to već grijeh u srcu. Za kršćane, načelo je jednostavno u teoriji a zahtjevno u praksi: osuditi grijeh, a dobro željeti grešniku, moliti za njega i bratski ga upozoriti. Koliko god to netko smatrao politički (ne)korektnim, ne smijemo odustati od govora o dobru i zlu, o grijehu i vrlini.
Svjetlo drvene „sobica“
Ispovjedaonica u crkvi Svete Marije u Nazaretu nalik je na mnoge ispovjedaonice širom svijeta: drvena sobica, tiha i povjerljiva, u kojoj zapravo čeka Krist. Svećenik je tek posrednik. Grijehe oprašta samo Bog koji je na Kristova usta objavio da „komu se malo oprašta, malo ljubi“. Zakej, preljubnica, carinik Matej, uzeti čovjek kod kupališta… neki su od evanđeoskih osoba koje su doživjeli sreću i mir čuvši Isusove riječi: „Opraštaju ti se grijesi!“ Osim moralne obnove duše, ispovijed donosi i psihološko olakšanje, rasterećenje, mir. Ona je nov početak, novo poglavlje slobode, nova prilika. Bog se ne umara opraštati „sedamdeset puta sedam puta“. No potrebno je priznati da smo nesavršeni, da griješimo. Da nam je narav sklona zastranjenju. Poniznost nije osjećaj manje vrijednosti… nego realna spoznaja sebe pred Bogom. A ta je da nismo važniji od drugih ljudi te da bolji možemo postajati jedino od sebe samih. I da jedini Bog može objektivno prosuditi krivnju i ispuniti pravdu. Zato je svjetlo ispovjedaonice vedro i lijepo. Svjetlo koje oslobađa. Bez toga svjetla, civilizacija postaje noć u kojoj su sve krave crne, Atlantida koja tone. Venecija, nadam se, neće potonuti.
