Kad sve izgleda izgubljeno i kad netko dotakne ono najdragocjenije, u misi čujemo riječi – gore srca!

Naše srce lako ostaje dolje: zarobljeno brigama, gnjevom, osjećajem nepravde. Ali svaka misa nas podsjeća: „Gore srca!“ – „Imamo ih kod Gospodina.“ To nije tek liturgijska formula, nego stvaran poziv: Bog nas ne ostavlja u prašini. On nas podiže k sebi.

Autor: P. Anto Bobaš
event 05.10.2025.
Photo: p. Anto Bobaš

U našoj crkvi sv. Jeronima u Rijeci nedavno smo doživjeli bolan prizor: raspelo bačeno na pod, Kristu odvaljena lijeva ruka, škrabica razbijena, komadi mramora razasuti po mozaiku – sve zbog nekoliko kovanica. Te slike nisu nas ranile samo kao materijalna šteta, nego kao oskvrnuće svetoga. No upravo nas Euharistija uči kako gledati na takve trenutke. Kad sve izgleda izgubljeno i kad netko dotakne ono najdragocjenije, u misi čujemo riječi: „Gore srca!“ – „Imamo ih kod Gospodina.“ To je trenutak preokreta i nove perspektive.

Kada sveto bude ranjeno

Slike razbijenog križa i srušenog mramora bole dublje od svake novčane štete. To nije samo uništenje materijala, nego rana nanesena našoj vjeri. Neki će reći: „To je sitnica, tek nekoliko kovanica i malo kamena.“ Ali za vjernika to je povreda dostojanstva svetoga mjesta – povreda križa, znaka spasenja i oltara na kojem se susrećemo s Bogom.

U takvim trenucima Euharistija nas ne ostavlja zarobljene u ljutnji i razočaranju. Dok gledamo polomljeni križ, sjetimo se Raspetoga – Krista koji je i sam bio bačen, prezren i razapet. On zna što znači kad sveto bude obeščašćeno. On je „kamen koji odbaciše graditelji“ (Ps 118,22), a koji je postao kamen zaglavni.

Promjena pogleda: „Gore srca!“

U liturgiji svake nedjelje čujemo: „Gore srca!“ To nije tek poziv na pažnju, nego radikalan preokret pogleda. Umjesto da stalno gledamo prema dolje – u polomljene ploče, u oštećene kipove, u svoje osobne rane – pozvani smo pogledati gore, k Onome koji nas podiže.

Psalmi nas uče toj promjeni perspektive:

– „Izdiže iz prašine uboga, iz gliba vadi siromaha, da ga posadi s knezovima, s knezovima svoga naroda“ (Ps 113,7–8).

– „Izliječio je one koji su srca skršena, povio rane njihove“ (Ps 147,3).

Na oltaru naše boli ne nestaju, ali dobivaju smisao. Kad Crkva zapjeva: „Slava Bogu na visini“ ili kad kličemo: „Svet, svet, svet“, tada nas Gospodin izvodi iz skučenosti naših rana i otvara nam horizont vječnosti.

Euharistija izdiže iznad lomova

Na oltar donosimo sve: svoje živote, svoje obitelji, svoje zajednice – pa i razbijeno raspelo iz crkve. Ništa od toga u Euharistiji ne nestaje, ali sve biva preobraženo. Krist, koji je jednom položen u prašinu križa, sada je Onaj koji nas podiže. On, kako piše prorok Izaija, „trpeći preuze naše boli“ (Iz 53,4) i „svojim ranama nas iscijeli“ (Iz 53,5).

Zato misa nije puko sjećanje ni povratak na staro. Ona je uzlaz – korak prema gore. Na oltaru sve naše lomove obasjava svjetlo uskrsnuća.

Nedjelja – oslobođenje, a ne bijeg

Nedjelja nije zaborav života, nego oslobođenje da ga gledamo Božjim očima. Tamo gdje svijet vidi sitni vandalizam ili besmislenu štetu, vjera vidi priliku da dublje uđe u misterij Krista koji je za nas bio slomljen.

U raspelu koje je palo na pod ponovno gledamo Raspetoga. U razbijenom mramoru prepoznajemo „kamen što ga prezreše graditelji“. A u Euharistiji primamo snagu da vlastite rane pretvorimo u svjedočanstvo vjere.

„Gore srca!“ – poziv i danas

Naše srce lako ostaje dolje: zarobljeno brigama, gnjevom, osjećajem nepravde. Ali svaka misa nas podsjeća: „Gore srca!“ – „Imamo ih kod Gospodina.“ To nije tek liturgijska formula, nego stvaran poziv: Bog nas ne ostavlja u prašini. On nas podiže k sebi. On je onaj koji „slomljene srca liječi“ (Ps 34,19) i „suze naše pohranjuje u svoj mijeh“ (Ps 56,9).

Euharistija, srce i snaga Crkve

Euharistija postaje naša snaga upravo tamo gdje sve izgleda izgubljeno. Tamo gdje ljudska ruka sruši, Krist ponovno gradi. Tamo gdje netko posije nered, On daruje mir. Zato svaka nedjeljna misa nije rutina, nego novi uzlet srca – susret s Onim koji nas podiže iznad svega.

Molitvena zahvalnica

Gospodine, Ti što „podigneš glavu klonulima“ i „iz prašine izvodiš uboga“, digni i naša srca.

Kad sveto bude obeščašćeno, daj da gledamo Raspetoga, a ne samo lomove. Kad padne križ, podsjeti nas da si Ti pobijedio smrt. Kad se razbiju ploče, daj da u Tebi pronađemo stijenu spasenja.

U svakoj misi uzdigni nas k sebi, da naše „Gore srca“ ne bude samo riječ, nego život koji se u Tebi obnavlja.

Tebi slava u vijeke vjekova. Amen.

Zaključak ciklusa: Euharistija – srce Crkve i naše spasenje

Kroz ovih nekoliko članaka zaustavljali smo se i promišljali o srcu Crkve i našega života – o Euharistiji. Možda su teme bile različite: važnost nedjeljne mise, tišina i Riječ, liturgija kao Božja gozba, osobni pristup pričesti, poziv „Gore srca!“. Ali sve se u konačnici slijeva u isto: Euharistija je susret s Kristom koji nas spašava.

Euharistija nije običaj ni navika; nije ljudski izum, nego Božji dar. U njoj Bog dolazi k nama, ulazi u naše rane i lomove te nas podiže da gledamo život Njegovim očima. Euharistija je hrana za put, snaga u slabosti, zajedništvo koje nas gradi u jedno Tijelo.

Koliko smo puta pristupili pričesti a da nismo razmišljali što to znači? Koliko smo puta došli na misu, a srce nam je ostalo negdje drugdje? Zato Crkva u svakoj liturgiji ponavlja: „Gore srca!“ – da se ne umorimo dizati pogled, da ne ostanemo prikovani uz prašinu, nego da uvijek iznova otkrijemo Onoga koji nas podiže.

Neka svaka nedjeljna misa bude novi početak. Ne bijeg od života, nego oslobođenje da ga živimo u svjetlu vjere. Ne rutina, nego susret koji spašava. Ondje gdje ljudska ruka sruši, Krist ponovno gradi. Ondje gdje mi padamo, On nas podiže. Ondje gdje sve izgleda izgubljeno, On daruje nadu uskrsnuća.

Euharistija je srce Crkve i naše spasenje. Ako to ostane u našem pamćenju i u našem srcu, onda su sve ove riječi postigle svoju svrhu.

(Napomena o autoru: p. Anto Bobaš, dominikanac, pastoralno djeluje u Rijeci; s bratom Jadrankom utemeljio je kršćanski rock-bend „Glasnici nade“ i autor je emisije „Oni rokaju za Gospodina“ na Hrvatskom katoličkom radiju.)

Pročitaj više

Još jedan predivan plod iz Božjeg vrta, koji Hildegarda ne može dovoljno nahvaliti, je pitomi kesten (lat. Castanea sativa). Rabi se i za sprječavanje i liječenje raznih bolesti i tegoba: od srčanih, jetrenih, želučanih, crijevnih sve do cirkulacije u mozgu i cijelom organizmu te za jačanje živaca, pri čemu se koristi sirov, kuhan ili pečen…

Đavlu se treba odmah čvrsto suprotstaviti. Dok počnemo s njime pregovarati i pomalo mu popuštati, već smo stradali, jer je on mnogo inteligentniji i lukaviji od nas. S njime nema kompromisa.

Kad Isus kaže “vjera te tvoja spasila”, on ne misli samo na tjelesno ozdravljenje. U tim riječima krije se mnogo više. Oslobođenje, oproštenje, novi početak. Dar onome tko otvori srce i dopusti Bogu da uđe u njegovu nemoć.