Korizma je vrijeme tišine koja dolazi poput blagog sumraka nakon užurbanog dana. U svijetu koji nas potiče na stalnu aktivnost, produktivnost i izvanjsku uspješnost, korizma nudi drugačiji ritam: ritam povlačenja, promišljanja i nutarnjeg čišćenja.
Broj četrdeset u biblijskoj simbolici označava vrijeme kušnje, ali i sazrijevanja. Krist provodi četrdeset dana u pustinji prije nego što započinje svoje javno djelovanje. Pustinja je mjesto bez sigurnosti, bez suvišnih oslonaca, bez buke. Ona simbolizira stanje ogoljenosti, trenutke kada ostajemo bez distrakcija i suočeni smo s vlastitim mislima. U toj tišini često isplivaju potisnuti strahovi, nerazriješene boli, ali i zaboravljene čežnje.
U svakodnevici smo skloni bježati od nelagode. Ubrzavamo tempo, punimo rasporede, tražimo vanjske podražaje kako bismo utišali unutarnju prazninu. Korizma nas poziva da učinimo baš suprotno, da zastanemo i ostanemo u kontaktu s onim što osjećamo i da se približimo Izvoru. Nelagoda tada prestaje biti neprijatelj i postaje učitelj. Ona nam pokazuje gdje smo ranjivi, gdje nam je potrebna promjena i gdje se skriva potencijal za rast.
Post je jedna od temeljnih korizmenih praksi. U širem smislu, post je svjesno odricanje od nečega što nam je postalo previše važno ili što koristimo kao način bijega od sebe i Boga. To može biti pretjerano korištenje tehnologije, stalna potreba za potvrdom drugih, emocionalno prejedanje, impulzivne reakcije ili navika da sebe stavljamo na posljednje mjesto. Kada se odričemo, otkrivamo koliko smo zapravo vezani uz određene obrasce. Post razotkriva naše ovisnosti koji nisu samo u hrani ili materijalnim stvarima, nego i o načinima razmišljanja.
Odricanje nije samo gubitak, ono je stvaranje prostora. Kao kada očistimo sobu i maknemo višak stvari, tako i u unutarnjem životu oslobađamo mjesto za ono bitno. Tek kada se nečega odreknemo, postajemo svjesni njegove uloge u našem životu. Ponekad otkrivamo da nas je to što smo smatrali izvorom sigurnosti zapravo sputavalo.
Molitva, druga korizmena praksa, može se razumjeti kao duboki dijalog s Bogom, ali i sa samim sobom. To je vrijeme kada svjesno usmjeravamo pažnju na nutrinu. U tišini molitve susrećemo svoje misli bez potrebe da ih odmah mijenjamo. Učimo slušati, a ne samo govoriti. Učimo biti prisutni.
U tom prostoru razvija se sposobnost samopromatranja. Primjećujemo kako reagiramo, gdje smo skloni pretjerivanju, gdje nas vode stare rane. Molitva može postati mjesto gdje učimo prihvaćati vlastitu nesavršenost. Umjesto stalne borbe protiv sebe, otvara se mogućnost blagog, strpljivog odnosa prema vlastitim slabostima.
Treća dimenzija korizme su djela milosrđa. Ona nas izvode iz zatvorenosti vlastitih misli i vraćaju nas u odnos s drugima. Čovjek ne raste izolirano. Tek u susretu s drugim bićem postajemo svjesni svojih granica, ali i svojih darova. Kada činimo dobro, ne činimo to samo zbog drugoga, time oblikujemo vlastito srce.
Milosrđe podrazumijeva sposobnost da prepoznamo tuđu patnju bez osuđivanja. No ono započinje i prema sebi. Često smo prema sebi stroži nego prema drugima. Korizma može biti vrijeme u kojem učimo unutarnju blagost, priznajemo pogrešku bez samoponižavanja, priznajemo slabost bez osjećaja bezvrijednosti. Takav odnos prema sebi postaje temelj za zdrav odnos prema drugima.
Korizma je također vrijeme istine. Ona nas potiče da postavimo pitanja: Što me uistinu pokreće? Koji su moji strahovi? Od čega bježim? Što skrivam čak i od sebe? Istina može biti bolna, ali ona oslobađa. Kada si priznamo ono što jest, prestajemo trošiti energiju na održavanje privida.
U tom procesu dolazi i do žalovanja. Ponekad moramo oplakati verzije sebe koje nismo postali, odnose koji nisu uspjeli, očekivanja koja su se raspršila. Korizma nam dopušta da prođemo kroz taj proces bez žurbe. Suze tada nisu znak slabosti, nego znak hrabrosti da osjetimo.
Kroz četrdeset dana razvija se nova osjetljivost. Usporavanje pojačava svijest o malim stvarima: o dahu, o tišini, o riječima koje izgovaramo. Počinjemo primjećivati koliko su naše reakcije često automatske i koliko prostora postoji između podražaja i odgovora. Upravo u tom prostoru rađa se sloboda izbora.
Korizma nas podsjeća da promjena ne dolazi preko noći. Ona je proces, putovanje. Svaki mali korak dio je tog puta koji može započeti jednim opraštanjem, jednom suzdržanom riječju, jednim trenutkom iskrene molitv. Nije riječ o savršenstvu, nego o smjeru.
Na kraju tog puta stoji Uskrs kao simbol novog početka. Uskrs nije poricanje patnje, nego potvrda da patnja nema posljednju riječ. Svjetlo dolazi nakon tame, ali tek kada kroz tamu prođemo. Bez pustinje nema preobrazbe.
Zato korizma može postati osobno putovanje prema cjelovitosti. Ona nas uči da su slabost i snaga dio iste stvarnosti. Uči nas da je odricanje put prema slobodi, tišina put prema jasnoći, a milosrđe put prema dubljoj povezanosti.
Možda je njezina najveća poruka upravo ova: ne boj se pogledati u sebe. U toj tišini ne nalaziš samo svoje rane, nego i snagu da ih preobraziš. I dok se približava Uskrs, postaje jasno da obnova nije nešto što se događa izvana, ona započinje u srcu koje je imalo hrabrosti proći kroz vlastitu pustinju.
