„Moooooj draaagiii…“ Tko je poznavao našega fra Gabrijela, gotovo ga i danas može čuti kako izgovara te riječi. Malo kroz nos, otegnuto, onako kako je samo on znao. Nije bilo važno je li nekome nešto objašnjavao, započinjao razgovor ili se pokušavao izvući iz kakve nezgodne situacije. Te dvije riječi bile su njegov zaštitni znak.
Znao sam ga tako dobro oponašati da bi se ljudi nasmijali čim bih započeo. A i sam se danas nasmijem kad ga se sjetim, jer fra Gabrijel je bio jedan od onih ljudi koji su iza sebe ostavili više dogodovština nego što ih je moguće ispričati u jednome sjećanju.
Bio je dominikanski brat suradnik, izvrstan majstor za orgulje i, kako bismo mi u Bosni rekli – veliki šalđija. Popravljao je orgulje na raznim stranama, odlazio kamo god bi ga pozvali, a sa sobom nosio alat bez kojega nije mogao obavljati svoj posao. Imao je i stari Volkswagen, koji je osobito čuvao i pazio. Taj je automobil s njim prešao mnogo kilometara i prevezao mnogo alata, a usput doživio i ponešto što njegov vlasnik sigurno nije planirao.
Za dobar dio tih neplaniranih događaja bio je zaslužan moj rođeni, stariji brat, pater Marko.
Njih su dvojica bili dobri prijatelji. Marko je volio raditi s drvom, a kako je i fra Gabrijel bio vješt majstor, nije trebalo mnogo da se razumiju. Kada bi Marko imao nekoliko slobodnih dana, upitao bi ga može li poći s njim. Tako bi zajedno odlazili popravljati orgulje. Gabrijel bi radio, Marko mu pomagao, dodavao alat i prihvaćao se poslova koje je mogao obaviti, a onda bi ponovno sjeli u stari Volkswagen i krenuli dalje.
Marko nije bio vozač, ali to ga nije sprječavalo da se povremeno pozabavi unutrašnjošću automobila, osobito onda kad fra Gabrijel nije gledao.
Jednom su se vozili cestom između Zenice i Žepča. Marko je otkrio gdje može pritisnuti trubu pa je počeo pozdravljati ljude uz cestu. Oni bi se okretali, tražili pogledom tko im svira, a Volkswagen bi nastavljao dalje. U jednom trenutku naišli su na čovjeka koji je po velikoj vrućini kosio travu u jarku pokraj ceste. Marko mu je zatrubio, a čovjek se uspravio, izišao iz jarka i počeo im prijetiti šakom. Nije mu bilo jasno zašto ga netko zadirkuje dok on na onakvu suncu radi. Marku je sve to, naravno, bilo silno zabavno.
Još je zanimljivije bilo nekom drugom zgodom, kad je vani toliko ugrijalo da se jedva moglo izdržati. U starome Volkswagenu postojale su ručice kojima se namještalo grijanje, a Marko je, dok fra Gabrijel nije gledao, jednu od njih pomaknuo tako da je automobil počeo grijati.
Vani je pržilo sunce, a unutra je postajalo sve toplije. Znojili su se obojica. Fra Gabrijel je naposljetku otvorio prozor i požalio se: „Uh, jest ugrijalo!“ Marko je sasvim ozbiljno potvrdio da je baš jako vruće.
I tako su se vozili dalje, sve dok fra Gabrijel nije otkrio da je grijanje uključeno. Kad je shvatio tko je za to zaslužan, toliko se naljutio da je Marka htio izbaciti iz automobila. A Marko se branio: „Pa nemoj me izbacivati! I meni je bilo vruće, kao i tebi!“ I što će čovjek nakon takva odgovora? Nastavili su putovanje.
Nije, međutim, samo Volkswagen bio mjesto Markovih šala. Jednom je fra Gabrijel radio u Gružu, a Marko mu je u torbu s alatom potajno ubacio kamenu ploču. Nije bila posebno teška, ali dovoljno da se osjeti kako u torbi, osim alata, ima još nešto. Na njoj je napisao: „Pozdrav od braće iz Gruža.“
Fra Gabrijel je poslije otputovao u Split. Noseći torbu, primijetio je da je nekako teža nego inače, ali je pomislio da je alat drukčije složen. Tako ju je donio sve do samostana u Splitu, a tek kad ju je ondje otvorio, ugledao je kamenu ploču i pročitao pozdrav. Mogu misliti kako je reagirao – najprije se silno naljutio na Marka, a onda se i sam nasmijao. Znao je dobro s kim ima posla.
Takvih je dogodovština bilo bezbroj. I zato, kad danas pomislim na fra Gabrijela i Marka, najprije ih vidim zajedno, negdje na putu, uz orgulje koje treba popraviti ili u onome starom Volkswagenu u kojemu nikad nije bilo sasvim sigurno što će Marko sljedeće smisliti.
Ali postoji jedna zgoda u kojoj su se njihove naravi susrele na posve drukčiji način.
Marko se, naime, uz mnoge druge poslove, bavio i umjetnošću. Imao je osobit dar da u starim, odbačenim predmetima vidi ono što drugi nisu primjećivali. Komad drveta, kakav metalni dio, stari predmet kojemu je prestala prvotna namjena – sve je to u njegovim rukama moglo postati dijelom nečega novoga. Volio je takav rad, a iz njegovih su ruku nastajala neobična umjetnička djela. Jedno od njih bila je i – sveta Cecilija.
Bila je to visoka skulptura sastavljena od drvenih dijelova, metala i različitih predmeta. Uz nju je visio mali tranzistorski radio s antenom, s druge su se strane spuštale duge metalne trube, a na tijelu su bili raspoređeni i drugi dijelovi koje je Marko povezao u jednu cjelinu. Nije to bila sveta Cecilija kakvu smo navikli gledati na slikama i kipovima. Nije sjedila za orguljama niti je izgledala kao lik iz kakve stare svetačke slike. Bila je drukčija, pa je čovjek pred njom morao zastati i pogledati je izbliza.
Skulptura je bila smještena u podrumskoj prostoriji našega samostana. Nekima se veoma sviđala. Sjećam se da je umjetnik Ivica Jakšić Puko iz Bola bio osobito oduševljen kad ju je vidio. Pater Iko također ju je veoma cijenio i brinuo se za nju. Fra Gabrijel nije dijelio njihovo oduševljenje.
Čovjek koji je znao rastaviti orgulje, pronaći kvar, popraviti mehanizam i ponovno sve dovesti u red, u Markovoj Ceciliji nije vidio ništa umjetničko. Pred njim su stajali komadi drveta, metala, nekakav stari radio i još koješta što, po njegovu shvaćanju, nije imalo razloga stajati u podrumu.
I jednoga dana prihvatio se posla. Uzeo je alat, razvalio Markovu Ceciliju i njezine dijelove pobacao u kantu za smeće.
Kad je pater Iko doznao što se dogodilo, bio je izvan sebe od bijesa. Nije mogao vjerovati da je netko uništio skulpturu koju je toliko cijenio. A još manje da je to učinio upravo fra Gabrijel, čovjek koji je s Markom toliko putovao, radio i dijelio svakodnevicu.
Fra Gabrijel, međutim, nije pokazivao da razumije u čemu je toliki problem. Imao je on tu svoju osobinu da se, kad bi nešto pošlo naopako, znao napraviti pomalo priglupim, kao da mu nikako nije jasno zbog čega se drugi toliko uzrujavaju. Tako je bilo i sada.
Objašnjavao je da nije znao kako je riječ o nečemu vrijednom, a kad je vidio koliko se pater Iko ljuti, ponudio je i rješenje. Neka mu samo donesu one dijelove iz kante za smeće pa će on od njih ponovno nešto „sklepati“. To je patera Iku još više razbjesnilo.
Nije pomagalo objašnjavati da se umjetničko djelo ne može jednostavno ponovno sklepati kao kakva polomljena stolica. Što je Iko bio ljući, fra Gabrijel se sve više držao kao čovjek koji ne razumije zašto se oko nekoliko starih predmeta podigla tolika uzbuna. Poslije o Ceciliji više nisu razgovarali.
Pater Iko je kasnije pripovijedao kako je bio toliko ljut da više nije mogao ostati u samostanu. Izišao je i krenuo Ilicom. Hodao je sve do Črnomerca, samo da se ne vrati prerano. Govorio je da bi, vrati li se odmah i ponovno susretne fra Gabrijela, eksplodirao od bijesa.
I tako je pater Iko hodao Zagrebom, a Markova Cecilija ostala je u dijelovima, u kanti za smeće. Od svega su ostale fotografije.
Prošlo je otada mnogo godina. Fra Gabrijel više nije među nama, a nema ni one Markove Cecilije kakva je nekoć stajala u samostanskom podrumu. Kad danas pogledam njezine fotografije, sjetim se kako je završila. Sjetim se i patera Ike, njegove ljutnje i one duge šetnje Ilicom do Črnomerca.
Ali gotovo istoga trenutka sjetim se i staroga Volkswagena, otvorenoga prozora usred najveće vrućine, Markova ozbiljnog potvrđivanja kako je baš ugrijalo i kamene ploče koju je fra Gabrijel nosio sve do splitskoga samostana. Jer njih dvojica nisu provela godine zajedno zbog jedne skulpture, nego zbog svega onoga što ih je povezivalo. Radili su, putovali, pomagali jedan drugome, šalili se i ljutili, a poslije se opet smijali. Tako ih i pamtim.
Markovu Ceciliju fra Gabrijel nije uspio ponovno sastaviti. Ostala je na fotografijama, među uspomenama na ono što je moj brat stvarao. A fra Gabrijel? Kad god ga se sjetim, najprije čujem njegov glas, malo kroz nos, otegnut, onakav kakav je samo on imao: „Moooooj draaagiii…“
Napomena čitateljima
Čitatelji koji žele pobliže upoznati umjetničko stvaralaštvo patra Marka Bobaša mogu pregledati monografiju posvećenu njegovu radu, objavljenu povodom njegova 60. rođendana, koju su priredili pater Frano Prcela i pater Anto Bobaš. Monografija je dostupna na poveznici.



