Ne znam koliko sam nedjeljnih propovijedi čuo prije nego što sam i sam počeo propovijedati. Sigurno ih je bilo mnogo, ali ne sjećam se gotovo nijedne. Ne sjećam se ni što se čitalo na misama na koje su nas kao djecu vodili mama i tata, o čemu je svećenik govorio, koju smo pjesmu pjevali ni tko je toga jutra stajao pokraj nas. Vrijeme učini svoje. Mnogo toga što nam se u nekom trenutku činilo važnim polako prekriju godine, novi ljudi i novi događaji.
Ali jedna je slika ostala. Nedjelja je. Mama i tata spremaju se za misu. Odjeveni su jednostavno, u svoju seljačku nošnju, i vode nas djecu sa sobom. O tome se nije mnogo razgovaralo niti se svake nedjelje iznova odlučivalo hoćemo li ići. Nedjeljom se išlo na misu. Tako je bilo. Kao što se znalo kada se radi, kada se sjeda za stol, kada se moli i kada se počiva, tako se znalo da nedjelja pripada Bogu.
Danas pokušavam dozvati pojedinosti tih jutara. Neke su izblijedjele, neke su se vjerojatno pomiješale s drugim slikama iz djetinjstva, ali ostao je osjećaj i ostala je slika roditelja koji svoju djecu vode prema crkvi. Tada nisam znao koliko učim.
Djeca mnogo toga nauče prije nego što uopće znaju da uče. Uče gledajući kako otac živi ono što govori, kako majka sklapa ruke, kako se u kući odnosi prema starijima, kako se podnosi nevolja i komu se čovjek obraća kada više ne može sam. Najdublje se, čini mi se, pamti upravo ono što nam nitko nije posebno objašnjavao.
Tako sam učio i ja. Nitko mi nije morao održati predavanje o tome što znači nedjelja. Vidio sam. Nedjelja je značila da se ide u crkvu.
Mnogo godina poslije, u studentatu, jedan je naš učitelj znao govoriti da obrazovanje nije samo ono što smo zapamtili iz knjiga i školskih klupa. Bit obrazovanja, govorio je otprilike, jest ono što ostane u čovjeku kada zaboravi pojedinosti svega što je učio.
Što sam stariji, sve više razumijem tu rečenicu. I sve češće pomislim da se nešto slično može reći i za vjeru. Što je ostalo kada sam zaboravio tolike propovijedi, vjeronaučne lekcije, riječi i objašnjenja? Ostala je ona nedjelja. Ostala je crkva. Ostali su mama i tata. I ostala je svijest da postoji Netko prema kome se ide.
Kao dijete nisam razumio sve što se događalo za oltarom. Znao sam samo da u jednom trenutku ljudi kleknu, zazvoni zvonce, svećenik podigne hostiju, a crkvom prođe ona posebna tišina koju dijete ne zna protumačiti, ali je osjeti. I čuo sam riječi: „Ovo je moje Tijelo.“
Tada nisam mogao slutiti da ću ih jednoga dana i sam izgovarati.
Kao da je upravo u tome jedna od najneobičnijih niti moga života. Riječi koje sam kao dječak slušao stojeći ili klečeći uz svoje roditelje poslije su mi bile povjerene da ih izgovaram nad kruhom. Između toga dječaka i današnjega mene stalo je mnogo godina, ljudi, mjesta, susreta, odlazaka i povrataka. Mnogo se toga dogodilo, mnogo toga prošlo i mnogo ljudi otišlo. Otišli su i mama i tata. Ali ono što su nam dali nije otišlo s njima.
Što sam stariji, sve češće razmišljam upravo o tome. Što čovjek zapravo ostavi iza sebe? Ne mislim na ono što se može podijeliti među nasljednicima niti na stvari koje se mogu spremiti u kutiju, ormar ili ladicu. Mislim na ono nevidljivo što se godinama nastanjuje u drugom čovjeku i postane dijelom njega, toliko duboko da često više ni ne zna kada je i kako to primio.
Moji roditelji nisu pisali knjige niti iza sebe ostavljali velike rečenice koje bi netko poslije citirao. Živjeli su život kakav su živjeli toliki ljudi njihova vremena: radili, podizali djecu, nosili svoje brige i terete, radovali se kada se moglo radovati i izdržavali kada se moralo izdržati. A nedjeljom su nas vodili u crkvu.
Danas znam da je u tim običnim odlascima bilo mnogo više od navike. Prenosili su nam nešto za što možda ni sami nisu mogli znati koliko će duboko pustiti korijenje. Nisu jednoga jutra okupili djecu oko sebe i rekli: „Sada ćemo vam predati vjeru.“ Nije u našoj kući bilo takvih velikih rečenica. Jednostavno bi krenuli. A mi smo išli s njima.
Možda se vjera najdublje i prenosi upravo tako. Ne velikim riječima i ne neprestanim poučavanjem, nego životom u kojem dijete vidi da ono što roditelju znači ima svoje mjesto i u njegovu danu. Ako mu je Bog važan, onda za Boga postoji vrijeme. Ako je nedjelja Gospodnji dan, onda se to na neki način vidi. Ako vjeruje u molitvu, dijete će ga barem ponekad vidjeti kako moli.
Ne želim time od svojega djetinjstva praviti razglednicu nekoga savršenog vremena. Nije nekada sve bilo bolje, niti su ljudi bili bolji samo zato što su redovitije išli u crkvu. I naši su roditelji imali svoje slabosti, kao što ih imamo svi mi, a i tada je bilo moguće izvršavati vjerske običaje, a ne dopustiti Evanđelju da promijeni život.
Ali ono dobro ne treba zanijekati samo zato što nije bilo savršeno. A nama je ostalo mnogo dobra.
Tek mnogo poslije moglo se vidjeti koliko je daleko vodio onaj nedjeljni put kojim su mama i tata kretali sa svojom djecom. Nisu mogli znati da će jednoga dana trojica njihovih sinova stajati pred oltarom kao svećenici, a njihova kći svoj život darovati Bogu kao redovnica.
Ne znam jesu li ikada o tome razmišljali na taj način. Možda bi im i samima bilo neobično kada bi im netko rekao da je sve počinjalo i u onim sasvim običnim nedjeljnim jutrima, kad nisu činili ništa spektakularno. Samo su spremili djecu i krenuli na misu.
Ali sjeme često ni ne znaš da siješ.
Možda je upravo zato s godinama i moj odnos prema vlastitim riječima postao drukčiji. Kao mlađem svećeniku bilo mi je važno dobro pripremiti propovijed, pronaći pravu misao i rečenicu koja će ljudima ostati. Važno mi je to i danas, ali više nemam iluziju da će ljudi pamtiti mnogo od onoga što sam govorio. Većina će riječi nestati, kao što su nestale i mnoge koje sam ja tijekom života slušao. I neka nestanu, ako je ostalo nešto važnije.
Možda se netko neće sjećati moje propovijedi, ali će pamtiti da sam ga saslušao kada mu je bilo teško. Možda će zaboraviti moje tumačenje Evanđelja, ali neće zaboraviti da sam došao kada je u njegovoj kući netko umirao. A možda će netko zaboraviti i mene.
I to je u redu. Svećenik nije poslan da bi ljude vezao uz uspomenu na sebe. Ako nakon njega ostane put kojim će lakše pronaći Krista, ostalo je dovoljno.
Zato mi se ona davna nedjeljna jutra danas vraćaju drukčije nego prije. Kao dijete mislio sam da mama i tata jednostavno vode djecu u crkvu. Danas vidim da su nas, možda i ne znajući, vodili mnogo dalje.
Njih već odavno nema pokraj mene. Ne mogu više s njima krenuti onim putem kojim smo išli kao djeca, niti poslije mise sjesti s njima za stol. Mnogo toga što bih ih danas volio pitati ostalo je nepitano, a godine su me naučile da postoje pitanja za koja čovjek prekasno otkrije koliko su mu bila važna.
Ali nedjelja još uvijek dolazi. Zvona još uvijek pozivaju. A ja prilazim oltaru i izgovaram riječi koje sam nekoć slušao kao dječak uz mamu i tatu: „Ovo je moje Tijelo.“
I tada mi se vraća ona rečenica našega učitelja iz studentata. Na kraju doista ne ostane sve. Mnogo toga zaboravimo, mnoge se slike zamagle, riječi izblijede, ljudi odu, a vrijeme odnese i ponešto za što smo bili sigurni da ćemo zauvijek pamtiti. Ali nešto ostane. Ostane ono što se toliko duboko nastanilo u nama da više ni ne znamo gdje završava ono što smo primili, a počinje ono što smo sami postali.
Meni su mama i tata ostavili mnogo toga što kao dječak nisam znao prepoznati. Među tim darovima ostavili su mi i jednu sasvim običnu nedjelju koja se ponavljala iz tjedna u tjedan: njih dvoje u jednostavnoj seljačkoj nošnji, nas djecu uz njih i put prema crkvi.
Nisu mi govorili kamo će me taj put odvesti. Vjerojatno ni sami nisu znali. Samo su me naučili kamo se ide nedjeljom. A ja sam, evo, tim putem nastavio hodati cijeli život.
