U svim ljudima, budući da su stvoreni na sliku Božju, postoji struktura osobnosti koju je najbolje nazvati: idealno ja. To je ono moje ja koji teži za idealima, kojega vrhunci zovu, koje želi učiniti nešto veliko i lijepo za Boga i ljude. Idealno ja jest ono što bih ja želio i trebao biti. Idealno ja želi živjeti kao što je Krist živio. Ono želi vršiti volju Očevu. Njega na djelovanje motiviraju ideali, odnosno objektivne vrijednosti. Ono želi činiti dobro i spremno je za to platiti cijenu. Idealno ja jest ono najljepše u nama. Činjenica da smo stvoreni na sliku Božju, pomaže nam da lakše shvatimo narav našega idealnog ja. U dubinama ljudskog bića postoji jedna iskra dobrote i plemenitosti, jedna čežnja za Bogom, najvećim dobrom. Dokle god je čovjek živi, ta iskra u njemu tinja i ujedno gori od želje da se rasplamsa i zapali čitavu osobu vatrom ljubavi. No, ta iskra može biti potisnuta, zablokirana, zarobljena, pritiješnjena. Kako čovjek zna biti okrutan prema onome što je u njemu najljepše. Čim se razum uspije bar donekle othrvati urođenoj sebičnosti, idealno ja počinje otkrivati objektivne vrijednosti i oduševljavati se za njih.
Idealno ja živi od milosti Božje. Ono jača u Božjoj prisutnosti. Preko sakramentalnog života idealno ja dobiva svoju snagu i jača se u želji da bude što sličnije Bogu. To je redoviti i najučinkovitiji način ostvarivanja sebe i rasta u svetosti na koju smo svi pozvani. Sakramentalni život hrani dušu i ispunjava je još većom čežnjom za Bogom. Sakramentima čovjek dobiva također i snagu da čini dobro, da voli druge i da im služi. Milost je snaga koja pokreće idealno ja. Milost je u konačnici ljubav Božja od koje idealno ja živi.
Meditacija ili bilo koji drugi oblik molitve jača naš idealno ja i osposobljava ga za izazove koji stoje pred njim. Svako druženje s Bogom pomaže nam da budemo što sličniji Bogu, a to se najviše ostvaruje preko molitve i kroz molitvu. Ulazeći u molitvu, čovjek ulazi u zaštićeni prostor u kojem može na poseban način osjetiti Božje djelovanje i njegovu ljubav.
Familijarnost s Bogom silno pomaže idealnom ja da ostane vjerno Bogu i ostvari sve ono što Bog od čovjeka očekuje. Razviti familijarnost s Bogom, znači povjerovati da smo stvoreni na Njegovu sliku i priliku, vjerovati da smo iz ?njegove familije?. Tko je svjestan dostojanstva djeteta Božjega u sebi, taj će onda i djelovati prema tom dostojanstvu i kao takav moći će donijeti plodove koje Bog od njega očekuje.
Prijateljstvo s Isusom jača naše idealno ja. Sam je Isus jednom rekao: “Vas sam nazvao prijateljima jer vam rekoh sve što sam čuo od Oca svoga.” Prijatelju se povjeravamo kad nam je teško jer smo uvjereni da će nas razumjeti i utješiti. Prijatelju se također obraćamo u svojoj radosti da s njime podijelimo radosne trenutke. Isusovi prijatelji postajemo onda ako slušamo njegove zapovijedi i živimo po njima.
Otvorenost Duhu svetomu nužan je uvjet da nas Duh Božji ispuni i suobliči slici Sina Božjega. Duh sveti unosi u dušu mir, radost, ljubav. “Ljubav je Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan”, kaže sv. Pavao u poslanici Rimljanima (5, 5). Svaki put kad živimo u istini, mi se otvaramo Duhu Svetom i primamo od njega snagu da činimo dobro, da mognemo iskreno oprostiti onima koji su nas uvrijedili, da mognemo nesebično voljeti Boga i ljude. Duh Sveti uvodi nas u svu istinu i pomaže nam da skinemo sa sebe maske i počnemo živjeti u istini i ponašati se kao prava djeca Božja.
U međuljudskim odnosima idealno ja pozvano da ima puno povjerenja prema drugima i da ih nesebično ljubi. A onaj koji autentično ljubi, on zapravo služi. On troši sebe, umire za druge vjerujući da se najbolje čuva život koji se gubi za druge.
