Kršćanstvo nije neka ideologija, znanost, pogled na svijet. To je prije svega put kojim treba ići. A za to je potrebno da se čovjek ponovno rodi, kao što je Isus rekao Nikodemu. Dvije bitne oznake takvog preporođenog čovjeka, pravog kršćanina jesu: živjeti u istini i služiti u ljubavi. Na tim temeljima stoje ili padaju naša sadašnjost i budućnost, naš ovozemaljski život i naša vječna sudbina. Najprije je potrebno živjeti u istini da bismo mogli služiti u ljubavi.
Čini se da je vrlo malo ljudi koji žive u istini. Istina je često nepodnošljiva jer ne trpi laž, ne pogađa se s kompromisima, skida s nas sve rukavice i maske iza kojih se skrivamo, ruši lažnu fasadu da otkrije čovjeka i pokaže ga onakvim kakav on uistinu jest. Čovjek se boji istine jer se ona ponaša kao oganj koji sažiže sve prolazno, a upućuje nas na vječno.
Došašće ili advent povlašteno je vrijemo u kojem nas Bog poziva da se obratimo i da više povjerujemo u Njegovu ljubav kako bismo imali život i radost, za što nas je Bog i stvorio.
Napast kojoj smo svi podložni sastoji se u tome da zaboravimo bdjeti i čekati onoga koji ima doći. Advent je, prema tome, vrijeme bdjenja, nade i radosnog iščekivanja. Pavao nas opominje riječima: “Pazite da vam srca ne otvrdnu u neumjerenosti i tjeskobnim brigama, da vas ne iznenadi dan Kristova dolaska”. Advent je vrijeme da se molimo Bogu da nas spasi od čovjeka u nama koji je zasićen, koji ne traži, ne pita, kojemu je najveći ideal da što više ima i da uživa. “Možda je advent vrijeme da se vratim svojim vlastitim dubinama i da u njima otkrivam bezdane koji se ne mogu zasititi nikakvim imetkom. Možda je advent vrijeme da spoznam da sam zapravo adventski sazdan, tj. da sam u biti čežnja i iščekivanje” (Marko Matić). Sveti je Augustin govorio da je čitav život istinskoga kršćanina sveta čežnja. Čovjek je nedovršeno biće. Njemu više nedostaje nego što ima, govorio je sv. Augustin. To će se ispunjenje dogoditi na kraju našega ovozemnog putovanja.
No, već na ovome svijetu mi moramo otkriti put koji vodi u vječnu domovinu na nebesima. Taj je put sam Isus, koji za sebe reče da je Put, Istina i Život. On je put kojim treba ići, tj. njega nasljedovati znači vršiti volju Božju. On je istina koju treba živjeti i, konačno, on je život koji treba nositi u sebi i onda živjeti u izvanjskome svijetu.
Svojom neposlušnošću i ostalim grijesima, čovjek se toliko udaljio od Boga da mu se više sam nije mogao vratiti. Kad bi čovjek sam sebe mogao spasiti, onda bi utjelovljenje Sina Božjeg bilo nepotrebno. No, čovjek je toliko duboko zapao u ropstvo iz kojeg ga je mogao spasiti i izbaviti samo Bog, koji radi toga šalje svojega Sina. Za nas je silno važno da povjerujemo kako je Isus urmo za nas još dok smo mi bili Božji neprijatelji.
Bog sam dolazi! Bog ne šalje moćnog anđela da nas spasi, nego za to određuje svojega jedinorođenog Sina koji dobrovoljno prihvaća Očevo poslanje. Bog sam, dakle, dolazi da nas spasi. Koliko smo mi svjesni tako velike cijene kojom smo otkupljeni i spašeni od vječne propasti? Jedan je mudrac rekao da čovjek doista vjeruje samo u ono za što je spreman nešto pretrpjeti. Koliko ja vjerujem u Isusa Krista i prihvaćam li ga kao svojeg jedinog Spasitelja, vidi se po tome na njegov dolazak.
