Kršćanska antropologija temelji se na istini objavljenoj u Bibliji da je čovjek slika Božja. To znači da je svaki čovjek obdaren razumom i slobodnom voljom kojom se on može odlučiti za dobro ili zlo, odnosno za Boga ili protiv njega. Druga istina objavljena o čovjeku glasi da je on: duh, duša i tijelo. Sveti Pavao kaže u poslanici Solunjanima. “Čitavo vaše biće: duh, duša i tijelo neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista” (1 Sol 5,23). Čovjek je, prema biblijskom nauku, grešnik kojega Bog ljubi. Kao takav, čovjek je pozvan na obraćenje kako bi mogao povjerovati u ljubav Božju i na tu ljubav velikodušno odgovoriti svojom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu.
Nadalje, filozofskom metodom traženja odgovora na egzistencijalna pitanja dolazi se do zaključka da je čovjek osoba koja po svojoj naravi teži za apsolutnim znanjem, srećom, ljubavlju, konačno, za Apsolutnim Bićem, odnosno Bogom. Sociologija naglašava da je čovjek društveno biće i da se u međuljudskim odnosima može i treba razviti u zrelu osobu. Metodom dubinske psihologije tumači se svjesna i podsvjesna motivacija, čovjekov svijet potreba i želja, sklop psiholoških obrambenih mehanizama, kao i moguća psihopatologija očita kao i ona latentna prisutna u psihi osobe. Promatran s teološkog vidika, čovjek se otkriva kao biće koje je pozvano da s Bogom uspostavi dijalog ljubavi. Uzimajući u obzir objavljenu istinu o Bogu i čovjeku, spoznajemo da Bog zove čovjeka na slobodu i za to ga osposobljava svojom milošću. Konačni cilj čovjeka jest da poput sv. Pavla mogne reći: “Ne živim više ja nego Krist živi u meni” (Gal 2,20). No, u postizanju toga cilja čovjek nailazi na velike poteškoće, prije svega u sebi samome. To su požude nastale zbog istočnoga grijeha te razne prisile i psiho-traume nastale u ranom djetinjstvu i zabilježene u afektivnoj memoriji.
U čovjeku se vodi borba između dvaju svjetova. S jedne strane svijet ideala za koji se oduševljava naš idealni ja, novi čovjek u nama i, s druge strane, svijet potreba i želja koje želi zadovoljavati naš stari čovjek u nama, kako ga zove sv. Pavao.
U svojem djelovanju stari je čovjek motiviran svjesnim i nesvjesnim željama i potrebama koje traže svoje zadovoljenje. Stari čovjek želi zadovoljavati sve svoje želje i potrebe a da se ne pita smije li se to ili ne smije, odnosno koristi li mu to ili ne. On je pod velikim utjecajem prisila i automatskog ponašanja. On je po svojoj naravi nezasitan, jer svaka zadovoljena želja i potreba, najprije neko vrijeme miruje, a onda se budi i postaje još zahtjevnija. Što je više zadovoljavamo, ona postaje sve grlatija, dokle god to tijelo može fizički podnijeti.
Novi se čovjek rađa krštenjem i snagom Duha Svetoga. Novi čovjek ili idealni ja želi živjeti kao što je Krist živio. On želi vršiti volju Božju. Njega na djelovanje motiviraju ideali, odnosno objektivne vrijednosti. On želi činiti dobro i spreman je za to platiti cijenu. Idealni ja je ono najljepše u nama. Činjenica da smo stvoreni na sliku Božju, pomaže nam da lakše shvatimo narav našeg idealnog ja. U dubinama ljudskog bića postoji jedna iskra dobrote i plemenitosti, jedna čežnja za Bogom najvećim dobrom. Dokle god je čovjek živ ta iskra u njemu tinja i ujedno gori od želje da se rasplamsa i zapali čitavu osobu vatrom ljubavi. No, ta iskra može biti potisnuta, zablokirana, zarobljena, pritiješnjena. Čim se razum uspije bar donekle othrvati urođenoj sebičnosti, idealni ja počinje otkrivati objektivne vrijednosti i oduševljavati se za njih.
