Nagovorio me glavni glazbeni urednik HKR-a, Slavko Nedić, da obojica pođemo na koncert „Rijeka se budi“ — iako, iskreno rečeno, nisam imao namjeru. Ali kad sam čuo da dolazi iz Zagreba, i da će on pozdravnim riječima otvoriti koncert, rekao sam mu: „Slavko, idemo zajedno – zašto ne! Da vidim i to čudo!“
I sve je bilo u redu – do zadnjeg dijela programa, prije nego će na pozornicu izići riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić i uzeti mikrofon. Samo koju minutu ranije, govorim ja Slavku, koji je nakon svog pozdravnog govora sjeo kraj mene na tribinu: „Znaš, Slavko, ja ovdje imam problem.“ On me pogleda, nasmije se i pita: „Koji problem?“
Pokažem mu na tribine koje su se orile od pjevanja, dok su tisuće glasova s oduševljenjem pratile svaku pjesmu. „Moj problem je,“ kažem mu, „što ja nijednu pjesmu ne znam – ni do pola! Ne znam ni prvu strofu, a kamoli cijelu!“ Slavko se nasmije i kaže: „Onda ću ti poslati linkove, pa ih sve nauči do idućeg puta – da me ne sramotiš!“
I tada iziđe nadbiskup Uzinić, uzme mikrofon – i od tog trenutka, sve se promijenilo.
Rijeka se budi – ali na što nas poziva to buđenje?
U nedjelju, 9. studenoga, u Dvorani Mladost u Rijeci, održan je koncert „Rijeka se budi“ povodom 100. obljetnice Riječke biskupije i 50. rođendana Andreja Grozdanova, gitarista i jednog od glavnih ljudi koji su podnijeli teret organizacije ovoga događaja. Na prvi pogled – lijepa obljetnica, glazba, okupljeni vjernici. Ali u središtu večeri dogodilo se nešto važnije od samog koncerta – riječ nadbiskupa Mate Uzinića, koja je probudila savjest Crkve i društva.
„Rijeka se budi. Što bi to bilo buđenje Rijeke?“, zapitao je nadbiskup, i odmah dodao: „Je li buđenje Rijeke to što se desetak mladića obuklo u crno i želi napasti drugoga? Je li to buđenje koje želimo?“
Njegova riječ odjeknula je jače od bilo koje glazbe. U vremenu kad su mnogi „budni“ za prošlost, ali uspavani za ljubav, Uzinić postavlja pitanje koje je evanđeosko i proročko: što zapravo znači probuditi se kao kršćanin?
Buđenje nije povratak u rovove
Nadbiskup podsjeća: buđenje nije povratak u četrdesete ni u devedesete. To nije poziv na novu ratujuću retoriku, nego na unutarnje obraćenje. Jer nije svaki pokret znak života – ponekad i rane krvare jer se diraju, a ne jer zacjeljuju.
Riječ „buđenje“ u njegovim ustima znači nešto drugo: otvoriti oči srca, prestati tražiti neprijatelje i početi tražiti bližnje. U tom smislu, buđenje je stvar duhovne zrelosti – prestati tražiti krivce, i početi tražiti rješenja.
Crkva za siromahe – Crkva koja ide prema rubovima
U nastavku nadbiskup citira Isusove riječi iz Lukina evanđelja: „Duh Gospodnji na meni je, On me posla blagovjesnikom biti siromasima.“ A zatim tumači: „Siromasi su svi oni koji su na rubu. To su stranci, manjine, oni koji drukčije vjeruju, zatvorenici, bolesnici, osobe s invaliditetom…“
To nije politička poruka, nego čisto Evanđelje. To je poziv Crkvi da ponovno otkrije svoje lice – lice milosrđa. Crkva nije ni nacionalni projekt, ni organizacija moći. Crkva je Krist koji se saginje.
Kad papa Lav XIV. u dokumentu “Dilexi te” kaže da Crkva mora biti za siromahe, on ne govori o socijalnom aktivizmu, nego o temelju ljubavi koja se spušta, jer jedino tako može uzdići drugoga.
Ljubav koja ne poznaje neprijatelje
„Crkva koja ljubi, koja ne postavlja granice ljubavi, koja ne poznaje neprijatelje koje treba pobijediti, nego muškarce i žene koje treba ljubiti.“ Ovim riječima Uzinić prepoznaje najdublju istinu kršćanstva: nema pobjede nad čovjekom – ima samo pobjede nad mržnjom.
To je Crkva koja ne mjeri po ideologiji, nego po križu. Crkva koja ne diže zidove, nego mostove. Crkva koja zna da se neprijatelj ne „rješava“, nego – moli za njega. U svijetu u kojem su emocije brže od razuma, a osude lakše od razumijevanja, ovo je poruka koja peče – ali liječi.
Buđenje u stvarnom svijetu
Nadbiskupove riječi nisu izrečene u praznini. Samo dan ranije, u Rijeci je gotovo došlo do incidenta: skupina maloljetnika planirala je napad na mlade sportaše iz Srbije. Na sreću, policija je brzo reagirala.
Ali pitanje ostaje: što se to u našim dušama budi – ljubav ili bijes? Upravo zato je Uzinićeva poruka snažna i pravodobna. Crkva ne smije šutjeti pred zlom, ali ni vikati kao svijet. Njezin glas mora biti drukčiji: blag, ali jasan; miran, ali snažan; evanđeoski, a ne navijački i ratoboran.
Crkva koja se budi u tišini i djelima
Pravo buđenje ne počinje na pozornicama, nego pred oltarom. Ne događa se kad drugi ustanu – nego kad ja kleknem. Crkva koja se budi, to je Crkva koja moli, služi i prašta. To je Crkva sv. Martina koji dijeli plašt s prosjakom, i sv. Benedikta koji u tišini zida svijet iz molitve.
Takva Crkva ne traži spektakl. Takva Crkva mijenja svijet – jednim pogledom milosrđa i jednim činom ljubavi.
Kad ljubav postane program
Nadbiskup Uzinić nije govorio samo o Rijeci. Govorio je o svima nama. O Crkvi koja još uvijek ima snagu reći istinu – ali iz ljubavi, a ne iz suda. Rijeka se budi. Neka se probudi i srce svakog vjernika. Jer Crkva koja ljubi, koja se ne boji zagrliti drukčijega od sebe, koja moli umjesto da sudi – to je Crkva koja može promijeniti Hrvatsku.
„Buđenje nije galama. Buđenje je obraćenje.“
