Kolumne

Kad Isus kaže “vjera te tvoja spasila”, on ne misli samo na tjelesno ozdravljenje. U tim riječima krije se mnogo više. Oslobođenje, oproštenje, novi početak. Dar onome tko otvori srce i dopusti Bogu da uđe u njegovu nemoć.

Možda je krajnje vrijeme da djecu prestanemo učiti samo kako da izbjegnu sukobe, a počnemo ih odgajati da budu branitelji dostojanstva, vlastitog i tuđeg. Jer društvo koje djecu uči da gledaju svoja posla kad netko pored njih trpi nasilje, zapravo odgaja generaciju promatrača koji će sutra, kad odrastu, šutke promatrati životne nepravde bližnjih. Ako danas ne nauče stati uz prijatelja u razredu koji je slabiji, kako će sutra stati uz kolegu žrtvu mobinga ili susjedu koju suprug zlostavlja?
U srcu prave kršćanske pedagogije uvijek je zauzimanje za drugoga.

Roditelji nisu slučajno izabrani kao poluga za demontažu ovoga projekta. Naime, Crkva vrlo dobro zna koliku snagu roditelji imaju u školskom sustavu prilikom odabira vjeronauka kao izbornog predmeta za svoju djecu. Radi se, de facto, o izravnim izborima, plebiscitu, svojevrsnom referendumu i glasu naroda. Što se, jednako kao i u primjeru vjeronauka, može primijeniti i na budući predmet zdravstvenog odgoja i obrazovanja.

Često nakon mise ne možemo prepričati čitanja. Ako je ostao trag blizine – „Bog mi je govorio“ – susret je uspio. Kao kod ljubavnog pisma: presudno nije što piše, nego Onaj koji stoji iza riječi.

Dunja smanjuje razinu mokraćne kiseline u tijelu, pa se uz promjenu prehrane, dovoljno kretanja i mješavinu bilja s celerom postiže dobar uspjeh u liječenju uloga, reume i artritisa. Zbog svog sastava – vinske i jabučne kiseline, šećera, tanina, balastnih tvari i brojnih minerala (kalija, kalcija, fosfora), vitamina C i pektina dunja osobito dobro djeluje na želudac, a koristi se i protiv zakiseljenosti organizma.

To je osoba koja živi u istini, koja je svjesna da je stvorenje Božje, koja vjeruje da sve ono dobro što ima dolazi od Boga. Oholica je čovjek koji živi u iluziji, koji se izdiže nad druge ljude, koji misli da smije učiniti sve što mu se prohtije.

Sjećam se susreta s jednim “Lazarom”. Starica pognuta nad kontejnerom, skupljala je boce. Prišla sam joj i srdačno je pozdravila. Pogledala me u strahu, kao da očekuje čuti ružne riječi, kao da je već previše puta doživjela da je ljudi ne vide ili je vide samo kroz prezir. Rekla sam joj da je molim da se ne ljuti, da joj želim nešto darovati. Stisnula sam joj nešto novca u ruke. Neću nikad zaboraviti njezin pogled. Oči su joj se napunile suzama…

Spolni čin, kroz kršćansku leću, potpuno je i obostrano predanje. Iz te perspektive doista je mučno gledati kako se spolnost tumači kao potreba koju treba zadovoljiti. Glad utažiš sendvičem, svrbež počeškaš noktima, pa bi valjda i seksualni nagon trebalo riješiti na sličan način. Ako ne ide drugačije, riješi to sam sa sobom.

Na samom ulazu stajala su dvojica mladića muslimanske vjeroispovijesti. Zaustavili su jednoga našeg mladića i pitali: „Što se to tu događa?“ „Slavi se misa“, odgovorio je. A oni su rekli: „Kažu da je tu Bog? Gdje je da ga vidimo? Ili je to sve ‘fake’?“ To pitanje odzvanja u meni i danas. Koliko god neugodno bilo, to je pitanje današnjeg čovjeka: Gdje je Bog? Na nama je da odgovorimo – ne svađom ni nervozom, nego vjerom i svjedočanstvom. Odgovor je jednostavan: „Dođite i vidite.“

U riječima Erike Kirk sadržana je sva drama duhovnog boja koji se trenutačno vodi na globalnoj razini između sinova svjetla i sinova tame.

Odmah kad sam došao u Rijeku, počeli su me zvati različiti svećenici i redovničke zajednice: „Dođi, održi nam duhovnu obnovu, reci nešto novo, drukčije – o tebi se piše, za tebe se čuje…“ Moja prva rečenica tada bila je – i ostaje i danas: „Svaka sveta misa je jedina i najbolja duhovna obnova. Iznad svete mise nema ništa veće, ništa bolje, ništa potrebnije za kršćane.“