Kolumne
Sjećam se susreta s jednim “Lazarom”. Starica pognuta nad kontejnerom, skupljala je boce. Prišla sam joj i srdačno je pozdravila. Pogledala me u strahu, kao da očekuje čuti ružne riječi, kao da je već previše puta doživjela da je ljudi ne vide ili je vide samo kroz prezir. Rekla sam joj da je molim da se ne ljuti, da joj želim nešto darovati. Stisnula sam joj nešto novca u ruke. Neću nikad zaboraviti njezin pogled. Oči su joj se napunile suzama…
Spolni čin, kroz kršćansku leću, potpuno je i obostrano predanje. Iz te perspektive doista je mučno gledati kako se spolnost tumači kao potreba koju treba zadovoljiti. Glad utažiš sendvičem, svrbež počeškaš noktima, pa bi valjda i seksualni nagon trebalo riješiti na sličan način. Ako ne ide drugačije, riješi to sam sa sobom.
Na samom ulazu stajala su dvojica mladića muslimanske vjeroispovijesti. Zaustavili su jednoga našeg mladića i pitali: „Što se to tu događa?“ „Slavi se misa“, odgovorio je. A oni su rekli: „Kažu da je tu Bog? Gdje je da ga vidimo? Ili je to sve ‘fake’?“ To pitanje odzvanja u meni i danas. Koliko god neugodno bilo, to je pitanje današnjeg čovjeka: Gdje je Bog? Na nama je da odgovorimo – ne svađom ni nervozom, nego vjerom i svjedočanstvom. Odgovor je jednostavan: „Dođite i vidite.“
U riječima Erike Kirk sadržana je sva drama duhovnog boja koji se trenutačno vodi na globalnoj razini između sinova svjetla i sinova tame.
Odmah kad sam došao u Rijeku, počeli su me zvati različiti svećenici i redovničke zajednice: „Dođi, održi nam duhovnu obnovu, reci nešto novo, drukčije – o tebi se piše, za tebe se čuje…“ Moja prva rečenica tada bila je – i ostaje i danas: „Svaka sveta misa je jedina i najbolja duhovna obnova. Iznad svete mise nema ništa veće, ništa bolje, ništa potrebnije za kršćane.“