Građani Republike Slovenije 23. studenoga odlučivat će na referendumu o potpomognutom samoubojstvu. Umjesto da referendumsko pitanje glasi „Jeste li za to da se primijeni zakon o potpomognutom samoubojstvu?’“, glasit će: „Jeste li za to da se primijeni zakon o pomoći pri dragovoljnom završetku života?“ Zamjena uobičajenog termina „potpomognuto samoubojstvo“ eufemizmom „pomoć pri dragovoljnom završetku života“ lingvističko je inženjerstvo kako bi se normaliziralo nešto nenormalno. Kako bi ružno zvučalo lijepo.
Medicina danas može potpuno ukloniti bol; analgezijom, a ako treba, i dubokom sedacijom. Treba nam skrb, njega i briga za sve ranjive i bolne osobe, a ne potpomognuto samoubojstvo. Niti eutanazija, niti distanazija. Treba nam humanost. Treba nam istinska inkluzija. Država u kojoj udruge osoba s invaliditetom neće morati protestirati protiv zakona o „pomoći pri umiranju“, što je kodno ime za odstrjel za one koje drugi doživljavaju kao teret, pa i oni sebe tako počnu doživljavati. Humanost košta? Naravno. No bez nje ništa nema smisla. Pogotovo ne život.
Država treba štititi život građana
Eutanazija je čin ili propust koji rezultira tuđom smrću, dok je potpomognuto samoubojstvo priprema supstance ili drugog sredstva kojim će se druga osoba sama usmrtiti. I nacisti su svoj T4 Aktion program zazivali eutanazijom (grč. „dobrom smrti“) odnosno ubojstvom iz milosrđa (Gnadentod) a cilj im je bio pokositi sve „biološki žive neosobe“ odnosno „beskorisne izjelice“ što je kodno ime za djecu s malformacijama, starce s Alzheimerom i druge koji su nemoćni, bolesni ili s invaliditetom. Istina, razlika je u tome što bi suvremeno potpomognuto samoubojstvo trebalo biti dragovoljno, no u njemu i dalje sudjeluju drugi tj. država. A u formiranju želja pojedinca sudjeluje cijela zajednica, njezin vrijednosni svijet. Smisao je postojanja države zaštita života, slobode i vlasništva građana. Jer život je nešto temeljno dobro. Pomoći građanima da se ubiju, to izokreće smisao glagola pomoći i smisao postojanja države.
Najstariji je i donedavno najčešći argument za eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo da ti postupci dokidaju bol i patnju. Međutim, suvremena medicina može ukloniti bol. Patnja ne čini život bezvrijednim; zato je hrvatskim medijima zabranjeno izvještavati o samoubojstvima i romantizirano prikazivati dizanje ruke na sebe, kako građani u težim situacijama (koje se kad tad dogode svakomu) ne bi preuzeli Wertherov sindrom i presudili sami sebi. U pozadini te odredbe stoji istina da je život svakog čovjeka neizmjerno vrijedan. Noviji je argument, koji opetuju cinici i nihilisti, tzv. pravo na smrt. Čovjek bi trebao, kažu, odlučiti kada će i kako umrijeti. Postulirati „pravo na samouništenje“, međutim, poništava smisao ljudskih prava. Jer da bi itko imao pravo na bilo što, prvo mora postojati tj. živjeti. Pravo je uvijek nešto dobro, što izvire iz ljudske naravi, nešto što čovjeka oplemenjuje i usavršuje: pravo na život, pravo na obrazovanje, pravo na rad itd. Pravo na smrt proturječje je u sebi. Tužna je činjenica da neki ljudi pokušaju samoubojstvo, neki i uspiju, no to ne znači kako imaju pravo tražiti od drugih da sudjeluju u njihovu samouništenju. Pogotovo medicina nema veze s eutanazijom i samoubojstvom, ona kojoj je svrha spašavanje i očuvanje života i zdravlja.
Pad odlučnosti da se nosimo s teškoćama
Eutanaziju je prva ozakonila Nizozemska 2002., zatim Belgija a kasnije Kanada i američka savezna država Oregon. U novije vrijeme moda eutanazije širi se Europom. Iz kojih se doista razloga ona gura i tko se na nju odlučuje? Zašto su se nizozemski etičar Theo Boer i izraelski politolog Raphael Cohen-Almagor od zagovornika eutanazije pretvorili u kritičare i protivnike? Dr. Boer kao bioetičar od 2005. do 2014. proučio je 4.000 slučajeva eutanazije. Primijetio je kako se percepcija života i smrti promijenila; broj tražitelja eutanazije dramatično je porastao, a među njima je bilo sve više onih koji nisu terminalno bolesni ni stari. Dok je u 2024. eutanazija bila uzrok šest posto smrti u Nizozemskoj, u urbanim je područjima taj postotak 12 do 15 posto. Broj samoubojstava pritom se nije smanjio. U Nizozemskoj se od 2019. do 2022. broj eutanazija na zahtjev zbog psihičke patnje udvostručio. U 2024. u Nizozemskoj je eutanazirano gotovo 10.000 ljudi od kojih je 45 bilo mlađe od 30 godina.
„Opisao bih širi učinak dostupnosti potpomognute smrti (…) ovako: ona nas gura u smjeru očaja, u kojem se smrt sve više promatra kao ozbiljno rješenje za dugotrajnu i nepremostivu ovisnost o njezi, samoću, starenje i besmislenost života. U tom procesu odlučnost ljudi da se nose s ozbiljnim i naizgled nepodnošljivim teškoćama, koju su filozofi tijekom povijesti toliko naglašavali, kopni“, zaključio je Boer 2023. u podnesku britanskoj vladi. Raphael Cohen-Almagor proučavao je praksu eutanazije u Nizozemskoj i Belgiji. Otkrio je slučajeve zlouporabe; značajan je broj ljudi bio usmrćen mimo protokola, jer su liječnici odlučili da je tako najbolje, a ne jer su to osobe same željele.
„Jednom kada taj pokret krene, uklanja barijere. Sada eutanaziraju ljude koji su umorni od života. Što to znači – umorni od života? Biti umoran od života nije razlog za umiranje“, izjavio je Cohen-Almagor 2014. Uvidio je kako protokol za eutanaziju i nije moguće precizno izraditi jer je nepodnošljiva patnja subjektivna stvar, ovisna o psihičkom stanju pojedinca, očekivanjima i tretmanu okoline. Što reći o Nizozemki Romy koja se prvi put prijavila za eutanaziju s 18 godina, zbog depresije? S 22 godine je u posljednjem trenutku odustala. Može li se uopće govoriti o autonomiji volje osobe s psihičkim smetnjama? Kada je Cohen-Almagor vidio kako u Belgiji eutanaziraju dementne pacijente, shvatio je o čemu se radi; eutanazija je jeftinija od skrbi za osobe koje ju trebaju.
Čak i kanadski ljevičari kritički o „usluzi“ smrti
Boerova i Cohen-Almagorova otkrića, kao i gole statistike daju naslutiti da svrha projekta eutanazije i potpomognutog samoubojstva nije humanost i pomoć ranjivim osobama, nego potpuna kontrola čovjeka nad životom i smrću, kao i „rješavanje“ demografskoga kolapsa ekonomski razvijenih zemalja, koja svoje starije i bolesne članove sve više promatraju kao beskoristan teret. Tu slutnju potvrđuje i osvrt Davida Moscropa u kanadskom lijevo orijentiranom časopisu Jacobin Magazine u svibnja 2024. u kojem je autor primijetio kako je „liberalni“ zakon o eutanaziji potaknuo mnoge osobe s invaliditetom i kroničnim bolestima da zatraže smrt jer im država nije pružila odgovarajuću skrb i njegu.
U Oregonu (SAD) raste broj osoba koje su zatražile eutanaziju iz financijskih razloga. U siječnju 2024. Normand Meunier, kvadriplegičar iz Quebeca, dobio je bolnu dekubitusnu ranu nakon što nije dobio odgovarajući madrac na kojem bi mogao ležati. Prema izvještaju novinarke Rachel Watts, Meunier je proveo devedeset pet sati na nosilima hitne pomoći. Dekubitus koji je razvio na kraju se pogoršao do te mjere da su kosti i mišići bili izloženi i vidljivi – što je njegov oporavak i prognozu učinilo sumornim. Nakon toga se prijavio za kanadski program medicinske pomoći pri umiranju (MAiD); eutanaziran je u ožujku. Udruge osoba s invaliditetom u Kanadi i Velikoj Britaniji – koja se također sprema na usmrćivanje svojih građana – glasno prosvjeduju protiv eutanazijskog mentaliteta u najbogatijim državama svijeta. Umjesto da se uloži u skrb koja poštuje dostojanstvo svake osobe, pa i one s invaliditetom, pod krinkom samilosti ranjive se građane ohrabruju da od države umjesto smrti zatraže – ubojstvo. Povoljnije je i brže.
Palijativna skrb – praćenje do kraja
Palijativna skrb oblik je holističke skrbi za pacijenta; kada liječenje bolesti više nije moguće, uklanja se bol, s osobom se i s njezinom obitelji razgovara, provodi vrijeme i na svaki način podiže kvaliteta njihova života. Bolnica sv. Rafael u Strmcu kod Nove Gradiške ustanova je s najvećim brojem ugovorenih palijativnih postelja u Hrvatskoj, pa se dr. Maristela Šakića, ravnateljica bolnice, oglasila uoči referenduma u Sloveniji. „Svjedoci smo kako je palijativna skrb apsolutna alternativa eutanaziji, jer smo dostojanstveno ispratili mnoge bolesnike u trenutku njihove prirodne smrti. Dali smo podršku njihovim obiteljima u procesu žalovanja i tako zaokružili prirodni proces neminovnosti smrtnog ishoda svakog čovjeka. Zadovoljni smo jer smo s bolesnikom i njegovom obitelji izdržali do kraja. Nismo niti ubrzali niti terapijskom uzaludnošću produžili trenutak prelaska iz jedne životne dimenzije u drugu“, napisala je dr. Šakić u pismu dr. Vlasti Vučevac, liječnici i predsjednici Hrvatskog društva za palijativnu medicinu.
Snaga Slovenije
Nijedan čovjek nije sam sebi dao život te nije gospodar života ni smrti. Kako tuđeg života i tuđe smrti, tako ni svoje. Život je dar koji možda ponekad poželimo vratiti, kao Ivan Karamazov suočen s patnjom djeteta. Patnja je nerazdvojiva od života. Ako život uopće ima smisla, onda taj smisao uključuje smisao patnje, zaključio je Viktor E. Frankl preživjevši četiri nacistička logora. Želju za umiranjem u trenucima boli i patnje moguće je razumjeti. Ipak, neki se darovi ne mogu vratiti bez uvrede Darivatelja. Čak i ako ne priznajemo postojanje Boga životvorca, naš je život i naša smrt uvijek isprepletena sa životom i smrću drugih. Nikada se ne tiče samo nas i naše odluke nikada ne utječu samo na nas. Država koja ne skrbi nego ubija distopijska je. Pojedinac koji sebe uništi, niječe nadu i smisao, te zamračuje pogled drugima. Čovjek koji od drugih traži asistenciju za svoju smrt čini ih supočiniteljima, oduzimajući slobodu njihovoj savjesti. Život treba izdržati, a ne odbaciti.
U ovom trenutku, Slovenija je mala zemlja s velikom snagom, kao i Hrvatska. Snaga je u tome da uložimo svoje vrijeme, ljubav i resurse u život, a ne u smrt. Reći “ne” relativizaciji vrijednosti života znači reći “da” dostojanstvu svakog čovjeka, pa i palijativnoga pacijenta. Nakon savjetodavnog referenduma u srpnju, u Sloveniji je prikupljeno 40.000 potpisa pa je na redu referendum o ozakonjenju samoubojstva kao „usluge“. Uz liječnike, brojne organizacije i udruge civilnoga društva, i Katolička Crkva u Sloveniji podigla je svoj glas. „Crkva ne vodi političku kampanju, nego izvršava svoje poslanje: naviještati evanđelje i štititi temeljne moralne vrjednote, posebno poštovanje života i dostojanstva čovjeka od začeća do prirodne smrti“, poručili su slovenski biskupi. Na Hrvatima je da se priključe podršci, „ne“ smrti a velikom „da“ istinskoj humanosti i inkluziji.
