U većini naših odnosa ne komuniciramo spontanom, otvorenom prisutnošću, nego igramo nevidljive, ponavljajuće obrasce ponašanja – psihološke igre. One nas drže u poznatom, predvidljivom emocionalnom prostoru, gdje je bol barem razumljiva i kontrolirana, dok iskreni susret s drugom osobom nosi rizik nepoznatog. I upravo ta dinamika oblikuje naše svakodnevne sukobe, iscrpljuje odnose i stvara osjećaj da stalno „gubimo“, iako mislimo da smo sve pokušali riješiti.
Psihološke igre postoje svuda: u brakovima koji opstaju zbog stalnog sukoba, u radnim timovima gdje kolege neprestano raspravljaju oko sitnica, u prijateljstvima u kojima bliskost nastaje na račun zajedničkog trača, pa čak i u unutarnjem razgovoru sa samim sobom, gdje vlastiti strahovi i uvjerenja stalno potvrđuju poznate obrasce. Na površini sve djeluje racionalno, ali ispod toga odvija se skriveni emocionalni proces koji nas iznova vodi prema frustraciji, krivnji, ljutnji ili osjećaju manje vrijednosti.
Igre i naše ego-stanje
Psihijatar Eric Berne opisuje u svojoj knjizi “Koju igru igraš” obrasce koji se ponavljaju gotovo matematičkom preciznošću. Na površini, razgovori izgledaju kao obične razmjene mišljenja ili savjeta, no ispod se odvija skriveni emocionalni proces koji nas gotovo uvijek vodi prema poznatom završetku: krivnji, srama, ljutnji ili osjećaju da smo manje vrijedni. Ključni paradoks jest u tome što sudionici često nisu svjesni da igra traje. Nitko ne započinje razgovor s namjerom da manipulira ili bude povrijeđen, ali stari emocionalni obrasci automatski se aktiviraju.
Berne razlikuje tri dijela naše osobnosti: Roditelja, Odraslog i Dijete. Roditelj sadrži glasove autoriteta i moralna pravila iz djetinjstva. Dijete pamti rane, strahove i neispunjene potrebe. Odrasli funkcionira u sadašnjem trenutku, sposoban je za dijalog i preuzimanje odgovornosti. Problem nastaje kada mislimo da razgovaramo „kao odrasli“, a zapravo Roditelj jedne osobe komunicira s Djetetom druge. Rezultat je emocionalna drama, moraliziranje i nesigurnost.
Psihološke igre nisu znak zloće, nego nesvjesni pokušaji reguliranja bliskosti. One zamjenjuju intimnost, jer intimnost zahtijeva prisutnost Odraslog dijela ličnosti – sposobnog za iskrenost, odgovornost i ljubav.
Koju igru igram dok mislim da živim? Da, ali…
Ova igra ne služi rješavanju problema, nego dokazivanju da rješenja ne postoje. Igrač koji je započinje ne traži pomoć, nego potvrdu vlastite bespomoćnosti, dok druga strana, nakon niza uzaludnih pokušaja, završava frustrirana, iscrpljena i pomalo glupa. Dobitak prvog igrača jest opravdanje za pasivnost, a dobitak drugog prilika da se osjeti kompetentno, sve dok ne shvati da je bio uvučen u unaprijed izgubljenu partiju.
Primjer: Razgovor započinje kao iskrena molba za pomoć. Osoba govori o poslu koji je iscrpljuje, o šefu koji je ne razumije, o umoru koji ne prestaje. Sugovornik predlaže promjenu, razgovor, pauzu, traženje novog posla. Na svaki prijedlog slijedi miran, gotovo razuman odgovor: da, ali to kod mene ne bi funkcioniralo; da, ali sada nije vrijeme; da, ali drugi imaju prednost. Nakon dvadeset minuta razgovora, problem je isti, samo je sugovornik umoran i pomalo posramljen zbog vlastite naivnosti. Razgovor završava bez rješenja, ali s neizgovorenim zaključkom: meni se ne može pomoći. Taj zaključak bio je cilj od samog početka.
Mučenik / Vidite što sam učinio za vas
Srodna joj je igra u kojoj osoba neprestano proizvodi nedaće kako bi mogla igrati ulogu žrtve. Ovdje se patnja ne rješava, nego se njeguje. Takav igrač nesvjesno bira situacije u kojima će biti iskorišten, zanemaren ili povrijeđen, jer mu to omogućuje moralnu nadmoć i emocionalnu ucjenu okoline.
Primjer: U obitelji postoji osoba koja uvijek preuzima više nego što može nositi. Ona ostaje dulje na poslu, brine se za sve, rješava tuđe probleme prije nego što je itko zatražio pomoć. Kada se umori i slomi, nitko zapravo nije iznenađen. U tišini se pojavljuje rečenica koju nitko nije izgovorio, ali svi su je čuli: nakon svega što sam učinio za vas. Nema otvorenog zahtjeva, ali postoji dug. Dug za zahvalnost, pažnju i priznanje. Ako ga okolina ne plati, slijedi povlačenje, pasivna ljutnja i nova potvrda da nitko nikada ne cijeni dovoljno.
Vidi što si me natjerao da učinim
Ovdje rečenica „vidi što si me natjerao da učinim“ služi kao most između unutarnjeg impulsa i vanjskog krivca. Takva igra omogućuje oslobađanje od osobne odgovornosti, ali i zadržavanje slike o sebi kao razumnom i moralnom biću koje bi se ponašalo savršeno da ga drugi nisu isprovocirali.
Primjer: Svađa započinje sitnicom. Ton se povisi, vrata se zalupe, izgovori se nešto što se kasnije ne može povući. Umjesto preuzimanja odgovornosti, dolazi objašnjenje: da ti nisi rekao to što jesi, ja ne bih reagirao ovako. Odgovornost se premješta s vlastitog impulsa na ponašanje drugoga. Osoba ostaje uvjerena da je razumna, čak i pravedna, jer bi se, u nekom idealnom svijetu, ponašala savršeno – da nije bilo tuđe provokacije.
Uhvatio sam te
Postoje i igre koje se hrane agresijom, ali pod krinkom pravednosti. U njima igrač strpljivo čeka pogrešku drugoga kako bi mogao osloboditi potisnuti bijes. Kada do pogreške napokon dođe, slijedi eksplozija moralnog gnjeva koja nema veze s konkretnim događajem, nego s godinama neizraženih frustracija.
Primjer: U uredu vlada napet mir. Jedna osoba pozorno promatra kolege, pamti sitne propuste, skuplja primjedbe koje ne izgovara odmah. Kada se pogreška napokon dogodi, reakcija je pretjerana. Glas je pun moralne ogorčenosti, kao da je potvrđeno nešto što se odavno znalo. Stvarni bijes nema veze s današnjim propustom, nego s godinama potisnutog osjećaja da se trpi nepravda. Trenutak eksplozije donosi olakšanje i osjećaj nadmoći, ali odnosi ostaju zatrovani.
Zavođenje i povlačenje
U nekim igrama naglasak nije na napadu, nego na zavođenju i povlačenju. Obrasci su u kojima osoba šalje dvosmislene poruke, potiče bliskost, a zatim se povlači čim druga strana napravi korak naprijed. Dobitak ovdje nije odnos, nego potvrda moći i izbjegavanje stvarne intimnosti. Igra završava osjećajem zbunjenosti kod jednog i osjećajem kontrole kod drugog.
Primjer: U početku sve djeluje obećavajuće. Poruke su česte, pogledi dugi, bliskost se gradi polako, ali sigurno. Kada druga osoba pokaže interes, kada se usudi napraviti korak naprijed, dolazi povlačenje. Odgovori postaju kraći, planovi se odgađaju, toplina nestaje. Zbunjenost raste. Jedna strana pokušava razumjeti što se promijenilo, druga osjeća kontrolu i sigurnost u tome da je izbjegla stvarnu bliskost. Odnos se ne prekida, ali se nikada ni ne ostvari.
Sudnica / Da nije bilo tebe
Unutar obitelji postoji određena igra koja izgleda kao sudnica. Tu se pojavljuju obrasci u kojima partneri ostaju zajedno ne zbog ljubavi, nego zato što im odnos omogućuje stabilan konflikt. Takvi parovi ne traže rješenje, nego održavanje ravnoteže u kojoj svatko zna svoju ulogu. Jedan je uvijek nerazuman, drugi uvijek strpljiv. Jedan je uvijek slab, drugi uvijek jak. Razlaz bi značio gubitak identiteta.
Primjer: Par je zajedno godinama, ali svaki pokušaj promjene nailazi na tihi otpor. Jedan partner govori kako bi mogao više, kako bi želio drugačiji život, ali uvijek dodaje da to sada nije moguće zbog obitelji, braka, odgovornosti. Drugi partner u toj priči postaje i opravdanje i prepreka. Razlaz bi značio gubitak alibija. Ostati znači imati razlog za nezadovoljstvo. Sukob je stabilan, predvidljiv i siguran.
Gotovo / Sad sam te sredio
Postoje i igre samosabotaže, u kojima osoba uspijeva taman toliko da bi mogla dokazati kako uspjeh ionako ne donosi ispunjenje. Kada se prilika pojavi, igrač je uništi u posljednjem trenutku, često pod izlikom morala, lojalnosti ili umora. Dobitak nije neuspjeh, nego potvrda ranog uvjerenja da „meni to ne pripada“.
Primjer: Osoba dobije priliku koju je dugo čekala. Napokon se pojavljuje priznanje, napredovanje, mogućnost promjene. U posljednjem trenutku, bez jasnog razloga, dolazi odustajanje. Pojavljuju se moralne dvojbe, umor, sumnje u smisao svega. Kada prilika nestane, javlja se tiha utjeha: vidiš, ionako to ne bi bilo to. Neuspjeh donosi poznati mir, jer potvrđuje staro uvjerenje da uspjeh nije za mene.
Dragi prijatelji / Trač
Ljudi se okupljaju oko zajedničkog neprijatelja, trača ili moralne osude. Takvi rituali stvaraju privid bliskosti, ali se temelje na isključivanju trećega. Kada neprijatelj nestane, grupa se raspada ili pronalazi novu metu. Bliskost bez žrtve pokazuje se previše rizičnom.
Primjer: U pauzi za kavu grupa se okuplja oko priče o nekome tko nije prisutan. Ton je povjerljiv, bliskost privremena. Smijeh je tih, ali zajednički. Osjećaj pripadnosti traje onoliko koliko traje tema. Kada nestane meta, nestaje i povezanost. Nitko se ne pita tko će sljedeći biti predmet razgovora. Važno je samo da netko bude izvan kruga, kako bi se krug mogao održati.
Životni scenarij i milosrđe
Najdublje igre potvrđuju ono što smo nesvjesno odlučili u djetinjstvu: uvijek gubiti, spašavati ili ostati sami. Obrasci se ponavljaju, iako okolnosti nisu iste. Svaka nova priča samo potvrđuje staru odluku o tome kakav život „pripada“ meni. No kršćanski pogled nas uči drugačije. Bog nas poziva da prepoznamo vlastite obrasce i da svoje odnose gradimo na ljubavi, oprostu i milosrđu. Umjesto da ostanemo zarobljeni u poznatoj patnji, Krist nas poziva na slobodu – slobodu koja dolazi kroz odgovornost, otvorenost i spremnost da u drugom vidimo Božju prisutnost.
Suprotno igri nije moralna ispravnost, nego intimnost vođena ljubavlju. Intimnost znači komunikaciju bez skrivanja i manipulacije, otvorenost za drugoga i spremnost na oprost. Tada odnos postaje mjesto gdje se ne preživljava drama, nego ostvaruje Božji plan bliskosti i zajedništva.
Susret u kojem postajemo slobodni
I dok prepoznajemo ove obrasce u vlastitim životima, postavlja se ključno pitanje: koliko smo spremni izaći iz poznate patnje i suočiti se s neizvjesnom slobodom koju nudi Krist? Igre nam pružaju sigurnost, jer poznatu bol lakše podnosimo nego rizik otvorenog, iskrenog susreta. Ali samo kada osvijestimo svoje uloge, kada prepoznamo dijelove sebe koji reagiraju iz straha i navike, otvara se prostor za stvarnu bliskost i ljubav.
Odnos bez igre zahtijeva hrabrost, ali upravo u toj hrabrosti krije se mogućnost da živimo odnose koji nas ne iscrpljuju, nego obogaćuju – odnose u kojima prestajemo glumiti i konačno postajemo stvarno prisutni, odnose u kojima možemo vidjeti Božje lice u drugome.
(Matija Vojvodić je psihoterapeut koji kroz pisanje istražuje emocije, odnose i unutarnji rast, približavajući ih stvarnim životnim situacijama s kojima se svi susrećemo. U svojim tekstovima spaja dugogodišnje iskustvo rada s ljudima i vjeru, koja mu osvjetljava put i pruža smisao.)
