Ne znam više koje je točno godine bilo, ali dobro pamtim Drinovce i nekoliko dana koje sam ondje proveo s mojim starijim bratom fra Mirkom i fra Stipanom iz Guče Gore. Neke uspomene ostanu u čovjeku upravo tako: izgube datum, izblijede im pojedinosti, a jedna mala slika preživi sve ostalo i nakon mnogo godina pojavi se pred nama kao da je cijelo vrijeme negdje čekala svoj trenutak.
Toga sam se dana vraćao prema Zagrebu. Put je bio dug, a negdje usput trebalo je natočiti gorivo, pa sam stao na benzinskoj crpki. Preko puta bila je svadba. Automobili su pristizali jedan za drugim, vrata se otvarala, ljudi izlazili, pozdravljali se i ulazili unutra. Ništa neobično. Hercegovina, svadba, subota — prizor kakav se ondje mogao vidjeti mnogo puta.
I dok sam točio gorivo, počeo sam promatrati djevojke, žene koje su izlazile iz automobila. Jedna za drugom, lijepo uređene, dotjerane za svadbu, ali meni se nakon nekoga vremena učinilo kao da gledam jednu te istu sliku koja se neprestano ponavlja. Slične frizure, slične haljine, sličan način odijevanja. Što ih je više pristizalo, to mi je prizor postajao zanimljiviji.
Ne znam jesam li ih doista izbrojio pedeset i osam ili je broj poslije u mojoj priči narastao, ali znam da sam se u jednom trenutku nasmijao i rekao poluglasno: ” Bože, ne znam za kojom bih se okrenuo kad ih je pedeset i osam i – sve su iste.”
Tada je to bila samo šala. Natočio sam gorivo, nastavio prema Zagrebu i svadba preko puta benzinske crpke ostala je iza mene. Nisam tada mogao ni slutiti da ću se mnogo godina poslije vraćati upravo toj slici. A vraćao sam joj se. Ne zbog onih žena i djevojaka. Nisam ih poznavao i nemam pravo od jednoga usputnog pogleda praviti sud o njima. S vremenom me počelo zanimati nešto sasvim drugo: koliko je čovjeku zapravo važno da bude kao drugi.
To počinje mnogo prije nego što sami počnemo o tome razmišljati. Gledamo kako se drugi odijevaju, što govore, što slušaju, čemu se dive i što smatraju uspjehom. Malo-pomalo nastane nešto što nazivamo normalnim, premda se rijetko zaustavimo i upitamo tko je zapravo odredio granice te normalnosti.
Kad ideš putem kojim idu svi, malo će te tko pitati zašto si njime krenuo. Teže postane kada iz reda, namjerno ili nenamjerno, malo iskoračiš. Tada te ljudi počnu primjećivati.
U mojim Brajkovićima za to nisu trebale velike riječi. Ondje se sve moglo sažeti u nekoliko riječi izgovorenih uz smijeh, ponekad s čuđenjem, a ponekad s onim našim dobroćudnim podbadanjem: “Evo ga opet onaj Bobašev.” Bilo je i one druge: “Reci Bobaš — i prikrsti se!”
Danas mi je to simpatično. I tada mi je uglavnom bilo. U malome mjestu čovjek brzo dobije svoje mjesto, svoj nadimak, svoju priču i onih nekoliko rečenica kojima ga drugi opisuju kad nije prisutan. Nisam zbog toga patio niti sam odrastao s osjećajem da me svijet ne razumije. Ali sada, kad gledam unatrag, vidim da se u tim bezazlenim riječima već pomalo pojavljivala jedna nit koja će me pratiti mnogo dalje od Brajkovića. Da sam nekako drukčiji. Ne bolji. Ne gori. Samo – drukčiji.
Možda je glazba bila jedno od prvih mjesta na kojemu sam to počeo osjećati, premda tada o tome nisam razmišljao. Brat Jadranko i ja jednostavno smo voljeli glazbu. Do ploča se nije dolazilo lako, informacije o bendovima nisu stizale jednim pritiskom prsta, a ono što bi danas čovjek pronašao za nekoliko sekundi tada se tražilo, čekalo, posuđivalo i čuvalo. Svaka nova ploča bila je mali događaj.
S vremenom su električne gitare postajale glasnije, imena bendova važnija, a svijet rocka sve širi. Nisam tada mogao znati da će me ta glazba pratiti kroz gotovo cijeli život, još manje da ću jednoga dana o njoj pisati knjige. U međuvremenu sam obukao dominikanski habit. A rock nije nestao. I tu je ono staro pitanje o različitosti dobilo sasvim drugo značenje.
Jedno je kada rock sluša neki mladić iz Brajkovića. Sasvim je drugo kada na koncerte odlazi dominikanac, kada počne pisati o toj glazbi i tvrditi da se iza buke, dugih kosa, kožnih jakni i provokativnih omota nalaze ljudi koje vrijedi upoznati prije nego što ih se osudi. Nekima to nije bilo lako razumjeti.
Kada sam kao mladi dominikanac počeo pisati o rock-glazbi kao mogućem mjestu dijaloga između mladih i Crkve, pitanja nisu ostajala samo u razgovorima. Neki su smatrali potrebnim pisati i mojem provincijalu. Vjerojatno su bili iskreno zabrinuti. Danas njihovoj zabrinutosti ne želim pripisivati motive koje možda nisu imali.
Ali jedno sam već tada osjećao, premda to nisam znao ovako jasno izreći – nije mi bilo dovoljno govoriti o ljudima koje nisam poznavao. Ta me misao poslije pratila kroz cijelo svećeništvo.
Čovjeka je lako svrstati, staviti ga u određeni red, u ladicu. Dovoljna je ponekad jedna njegova rečenica, način odijevanja, glazba koju sluša ili društvo u kojemu se kreće. Mnogo je teže sjesti pokraj njega i saslušati ga. Tada se često dogodi da iza slike koju smo o njemu stvorili pronađemo nešto sasvim drugo: čežnju, samoću, ranu, pobunu, strah ili potragu za smislom koju možda ni sam ne zna imenovati.
Rock me tako s godinama prestao zanimati samo kao glazba. Postao mi je jedno od mjesta na kojemu sam učio slušati čovjeka.
Naravno, trebalo je s vremenom naučiti i drugu stranu te priče. Nije svaka različitost vrijednost. Čovjek može biti drukčiji samo zato što želi privući pozornost. Može provocirati radi provociranja, tvrdoglavost nazvati dosljednošću i odbijati svaki savjet uvjeren da jedini ima hrabrosti misliti svojom glavom.
Zato mi danas više nije osobito važno jesam li drukčiji. Nije vrlina biti drukčiji. Vrlina je ostati vjeran onda kada te vjernost učini drukčijim. Trebalo mi je dosta godina da tu razliku počnem razumijevati. Možda mi se upravo zato ovih dana ponovno vraća ona benzinska crpka u Drinovcima.
Na mojem su stolu posljednje stranice jedne knjige. Pregledavaju se korekture, dovršava prijelom, slažu posljednji detalji omota i obavljaju oni sitni poslovi koje budući čitatelj nikada neće vidjeti, a bez kojih knjiga ne može krenuti prema tiskari. Naslov joj je “Sotonizam u rock glazbi – Tišina nakon buke”.
Radni prijedlog prednje i stražnje strane omota knjige “Sotonizam u rock glazbi – Tišina nakon buke”, koja je u završnoj pripremi za tisak. Gledam te korice i mogu gotovo unaprijed čuti neka pitanja: zašto baš to, zašto opet rock, zašto sotonizam…? I zašto se jedan dominikanac nakon toliko godina još uvijek bavi svijetom za koji bi netko rekao da mu ne pripada?
Prije mnogo godina vjerojatno bih imao potrebu svakome naširoko objašnjavati zašto. Danas više nemam. Ne zato što mi nije važno hoće li ljudi razumjeti knjigu, nego zato što znam koliko je dug put stao između njezinih korica. Ona nije počela nastajati onda kada sam na računalu otvorio dokument i napisao naslov prvoga poglavlja. Počela je mnogo ranije. Možda već uz one prve ploče koje smo Jadranko i ja slušali u Brajkovićima. Možda onda kad sam prvi put shvatio da čovjeka ne možeš upoznati samo po glazbi koju sluša. Možda onda kada sam među ljudima koje su drugi već znali proglasiti čudnima, izgubljenima ili dalekima od Boga počeo susretati ljude koji, svaki na svoj način, traže nešto veće od sebe.
Zato ova knjiga nije napisana da bih rock proglasio dobrim ili lošim, niti da bih iza svake električne gitare tražio đavla. Previše sam ljudi tijekom svih tih godina susreo da bih mogao tako jednostavno govoriti. Napisana je iz uvjerenja da se Crkva ne treba bojati čovjekovih pitanja. Možda neće uvijek odmah znati odgovoriti. Ponekad će morati dugo slušati. Ponekad će se morati približiti svijetu koji joj nije poznat i ondje najprije naučiti jezik ljudi kojima želi govoriti.
Ali ako vjerujemo da je Evanđelje doista Radosna vijest za svakoga čovjeka, onda ne možemo unaprijed odlučiti da su neka vrata nedostojna našega kucanja. Baš zato je izranjeni Krist na omotu ove knjige. Ne kao ukras. Ne kao protuteža tamnim slikama. Nego zato što je On razlog zbog kojega sam uopće krenuo tim putem.
Jer na kraju nije presudno koliko sam ploča preslušao, koliko sam koncerata vidio niti koliko dobro poznajem povijest rocka. Sve to prođe. Pozornice se rastave, reflektori ugase, bendovi prestanu svirati, a ljudi koji su nam se činili neuništivima jedan po jedan odu. I tada ostane pitanje mnogo starije od rocka – kome pripadaš?
Ovih dana, dok posljednji put prolazim stranicama prije nego što odu u tiskaru, ne pitam se više toliko hoće li se knjiga svima svidjeti. Naravno da neće. Pitam se hoće li barem nekoga zaustaviti. Hoće li netko prije sljedećega brzog suda pokušati upoznati čovjeka o kojemu govori? Hoće li netko usred vlastite buke naslutiti da postoji i tišina u kojoj nije sam? I hoće li netko, možda upravo ondje gdje to najmanje očekujemo, ponovno ugledati Krista?
Ako se to dogodi makar jednom, onda put do ove knjige nije bio uzaludan. A što će ljudi reći o njezinu autoru, to mi je s godinama postalo mnogo manje važno.
Još uvijek volim dobar zvuk električne gitare. Još uvijek mogu dugo razgovarati o albumu snimljenom prije četrdeset godina. Još uvijek vjerujem da čovjeka treba saslušati prije nego što ga počnemo popravljati i da mu se treba približiti prije nego što mu objasnimo koliko je daleko od nas. I još uvijek vjerujem da Krista treba nositi tamo gdje ljudi jesu, a ne čekati da najprije postanu onakvi kakvima bismo ih mi željeli.
Zbog svega toga možda će netko ponovno odmahnuti rukom i reći ono staro – evo ga opet onaj Bobašev. Neka. Nakon svih ovih godina ne bojim se više toliko biti drukčiji. Bojim se samo da, pokušavajući biti kao svi drugi, ne prestanem biti Njegov.
