U predvečerje uoči blagdana Svih svetih – na starijem engleskom „All Hallows’ Eve“ – na križanju Ulice Š. Breščenskog i Bauerove u zagrebačkom centru stoje muškarac i žena. Muškarac ima iscrtane šare po licu, simboličnu masku uoči „Noći vještica“, a žena vještičji šešir. Muškarac ima oko 35, a žena oko 40 godina. Očito se ne radi o oživjelim likovima iz Harryja Pottera, nego o paru koji se uputio na Halloween zabavu. Nešto kasnije istoga dana, u sedam zagrebačkih župa počinje bdijenje uoči Svih svetih. U dvorani Hrvatskoga katoličkog sveučilišta igra predstava o svetom Petru Jurju Frassatiju, talijanskom mladiću koji je u svoje 24 godine života postao „čovjek osam blaženstva“, sportaš i vjerni pomagač siromašnima. Sutradan, na Svisvete, u autobusu za groblje Miroševac svi su putnici tihi osim dvoje; tridesetogodišnjeg muškarca koji drži glasni monolog i nešto starije žene koja se tu i tamo ubaci. Monologičar pokazuje sugovornici slike s Instagrama i objašnjava: „Baš mi je super ovaj trend s duhovima koji su ona i njezina kćer smislile za Halloween u Maksimiru…“ Pa kad je već toliko puta postavljeno pitanje treba li obilježavati Halloween ili Svisvete, te je li Halloween protukršćanska i negativna pojava a Svi sveti svetkovina koju nedovoljno razumijemo i slavimo, krajnje je vrijeme da se postavi pitanje i je li maskiranje i lansiranje „trendova“ na dan svjetlećih bundeva, ma kako zabavno bilo, naprosto – glupo. Odnosno, je li kulturološki i sadržajno promašeno.
Jeziva zabava i svjetlost vječnosti
Svi se argumenti u prilog Halloweenu svode na jedan: zabavno je stvoriti jesenje-jezivi ugođaj uz izdubljene bundeve sa svijećama, maskirati se u vještice, zombije i duhove… te se u tom veselom tematskom tonu družiti s ljudima. Oni koji se bave okultizmom i sotonizmom nemaju veze s većinom helouvinovaca za koje je sve to samo zabava. Međutim, odrastao čovjek za tematsko slavlje treba razlog, uporište. I dok za obilježavanje Halloweena osim izlike za ludiranje nema razloga, za Svisvete ima. Naime, sjećati se pokojnika i osvijestiti svoju povezanost s njima u zrelu jesen ima smisla. I to je ozbiljna stvar. Ljepota raznobojnog lišća koje pada budi divljenje, slatku melankoliju i spominje nas prolaznosti. Kao lišće, i mi se moramo osušiti i leći u zemlju. U biološkom smislu, to je nužno kako bi se genetska slika obnovila; nov naraštaj, s novim genima, uspješnije će se suočiti s promjenama u okolišu. Odlazak starijega naraštaja dio je evolucijske strategije za očuvanje zajednice vitalnom. U životnom smislu, naši predci i drugi pokojnici dozvali su nas u postojanje, toliko nam toga omogućili; bez njih nismo i ne možemo biti ovi koji jesmo. Sjećati ih se i odati im priznanje – iako nisu bili savršeni – pravedan je odgovor na njihov život, bez obzira na to vjerujemo li u zagroblje.
U duhovnom smislu, ako smrt nije kraj, tada naši pokojnici čekaju da im se pridružimo. Ako su u čistilištu, možemo im pomoći molitvom. Ako već gledaju Božje lice, oni mogu pomoći nama. Bilo kako bilo, s njima smo povezani; zajedno činimo neprekinuti lanac života koji uvire u vječnost. U katoličkom duhu, na groblje se ide na Dušni dan jer Svi sveti su svetkovina – blagdan kada je sve slavlje, kada je sve svjetlost, kada se podsjećamo da smo okruženi nevidljivim oblakom svjedoka, tisućama poznatih i nepoznatih koji nas čekaju u Božjem naručju. To je ujedno prilika da budemo s obitelji i prijateljima – da se ovozemni još više povežu, okupljeni oko sjećanja na umrle, koji su s njima i dalje povezani. I najvažnije od svega, to je prilika da se simbolički susretnemo s vlastitom Smrti, koju je sveti Franjo nazivao „sestricom Smrti“, koja će jednom doći po nas i odvesti nas u Nepoznato i Novo.
Smrt je teška jer nas lišava svega poznatog, no smijemo je zvati sestrom jer nas odvodi pravom domu, k Stvoritelju i Otkupitelju. To nas dovodi i do inventure života; kako živimo, gdje smo zapravo, što ćemo donijeti kad budemo polagali račun Bogu ili sebi. S druge strane, Halloween je također jesenski običaj koji nerijetko povezuju s Samhainom, keltskom novom godinom. Naime, stari su Kelti spremivši plodove nakon žetve i utovivši domaće životinje obilježavali dolazak zime, koji je za njih bio nov početak prirodnoga ciklusa. Tvrdi se da su Kelti vjerovali kako 31. listopada koprena koja odvaja svijet živih od svijeta pokojnika postaje propusna pa se na neki način moglo komunicirati s njihovim duhovima, a od zlih duhova trebalo se zaštititi. Povijesno, međutim, ne znamo kako se točno obilježavao Samhain. Nema nikakvih dokaza da su stari Irci i Škoti dubili bundeve – koje su u Europu prenesene tek u 16. stoljeću, a još manje da su se maskirali i od kuće do kuće prosili hranu ili slatkiše.
Halloween kakav poznajemo od raznih je „zakrpa“ običaja i tradicija nastao u 19. stoljeću u Sjedinjenim Državama, gdje su ga oblikovali doseljenici iz Irske i Škotske. Radi se o komercijalnom prazniku, američkim „spooky“ maškarama, koji je putem medija dospio i u druge zemlje, pokazavši se sjajnom mekom za zaradu. Jedno je sigurno: radi se o anglosaksonskom običaju koji je postao popularan i na europskome kontinentu koji svoje običaje – što svjesno, što nesvjesno – zaboravlja. Šašava zabava današnjega Halloweena u oštroj je suprotnosti sa sabranošću Svih svetih i Dušnoga dana, a vjerojatno i s onim što su u Samhainu vidjeli stari Kelti. A da stvar nije nevina, nego je plodno tlo za okultizam i antikršćanske performanse – pokazuje i nedavni primjer u Francuskoj. Naime, sotonistička je skupina najavila održavanje „Mračnog Halloweena“ u nekad aktivnoj montpellierskoj crkvi – baš 31. listopada.
Maskiranje kod nas ima drugo ime
Sve to, naravno, ima uporište u čovjekovoj psihi. Obrede i običaje trebamo poput kruha. Oduvijek je bilo važno na neki način obilježiti kraj nečega – plodnog razdoblja godine ili zime i početak nečega drugoga – zime ili proljeća. U hrvatskoj se tradiciji, kao i drugdje u Europi, neobuzdano veselje oslobađa krajem zime, kada počinje proljeće a s njim i korizma; poklade, fašnik ili mesopust naš je korelat Halloweena, koji nije zainteresiran za mračno nego obratno – za tjeranje mraka i hod prema svjetlu, u doslovnom i prenesenom smislu. Oduvijek nas privlače mistične i tajnovite pojave, kao i svijet duhova, s kojim se na neki način želimo povezati. No tu postoji problem; ako duhovni svijet doista postoji, postoje i zli duhovi. Bavljenje njima, „maskiranje“ u njih i njihovo zazivanje može – a da osoba toga nije ni svjesna – otvoriti je djelovanju zla. Ako duhovni svijet ne postoji, onda je ludiranje na Halloween puka zabava – no prilično površna i glupa, jer nema izvornog sadržaja nego proizlazi iz nekritičkoga preuzimanja stranih običaja pored bogatstva vlastitih. Iako izlozi sa slatkim „strašnim bundevama“ to na prvu ne sugeriraju, Halloween je školski primjer kulturne kolonizacije i hegemonije, amerikanizacije i glupavoga konzumerizma. Ono što treba izazvati zabrinutost jest lakoća s kojom smo spremni konzumirati sve, bez razmišljanja o podrijetlu i smislu toga, te o posljedicama na vlastiti kulturni identitet.
Mama, ne želim odrasti
Trenutno zanimanje za ovu temu nije potaknuto samim Halloweenom, nego činjenicom da ga obilježavaju odrasli Zagrepčani. Naravno, i odrastao čovjek želi se zabavljati i to je u redu. No neobičan je izbor vrste zabave. Maskiranje na Halloween u dobi od 35 ili 40 godina pomalo podsjeća na sindrom Petra Pana; ne želimo odrasti, želimo zauvijek imati 17, volimo sve što vole mladi, a to znači ono što je na Instagramu i Tik Toku, radimo ono što nam je „fora“, što znači da smo i mi mladi, neka samo tako i ostane. Mogu li ljudi s dovoljno novca i slobodnoga vremena obrnuti logiku vremena, koja sa zrelošću mijenja prioritete, pa i vrstu zabave…? Sumnjam. A ako ovo zvuči kao moraliziranje, upravo je to nakana. Razmišljati kritički o pojavama. Uključiti detektor za moralnu dimenziju. Argumentirati i – ne ustručavati se ocijeniti nešto glupim.
