Poriluk (lat. Allium porrum) je jedna od nekolicine namirnica koju Hildegarda ne preporučuje u prehrani, odnosno ako netko bez njega „ne može živjeti“ onda bi ga prije konzumiranja trebao „od-trovati“, kako njegovi loši sokovi ne bi škodili organizmu. S obzirom da crveni luk, vlasac i češnjak u prehrani mogu potpuno zamijeniti okus poriluka, oni su u Hildegardinoj prehrani daleko zdravija i ispravnija opcija.
Sv. Hildegarda konkretno piše: „Poriluk u sebi ima žestoku, brzu i nekorisnu toplinu poput bezvrijednog drva, naime pruća, koje se brzo zapali i tako zapaljeno brzo nestaje. Tako poriluk izaziva u čovjeku uznemirenost u požudi. Jede li se sirov, loš je i štetan za čovjeka, kao otrovna i nekorisna biljka jer čovjekovu krv, trulež i sokove dovodi u suprotan odnos, tako da se krv ne umnožava pravilno, trulež se ne umanjuje i loši sokovi u njemu se ne pročišćuju. Ali tko želi jesti sirovi poriluk, neka ga prvo stavi u vino, s dodatkom soli, ili u ocat i neka bude u njemu tako dugo dok se ne ublaži da izgubi svoje štetne snage. Neka tako stoji od jutra do podneva ili od devetog sata do večeri. Tako ublažen dobar je zdravima za jelo. Zdravima ga je bolje jesti sirovog na ovaj način nego kuhanog.
Bolesnima, međutim, ne čini poriluk dobro ni sirov ni kuhan jer njihova krv nema pravu toplinu, njihova trulež je poremećena i njihovi sokovi su pjenasti. Dakle, kada bi ga jeo onaj tko je bolestan, sve bi to u njemu poremetio. Ako ipak neki bolesnici imaju veliku želju jesti poriluk, neka ga umjereno jedu sirovog i ublaženog, kao što je gore rečeno jer je sirov bolji nego kuhan. Nije prikladan za lijekove jer raste na nestalnom zraku, naime, kad toplina zraka u sebi ima vlagu, a vlaga toplinu.“
Ljutika
Sličnu „sudbinu“ kod Hildegarde ima i ljutika ili luk kozjak (lat. Allium ascalonicum) za kojeg ona piše da je „hladan i otrovan te da nije dobar za jelo ni zdravom ni bolesnom čovjeku“. Ako ga netko želi jesti treba ga – kao i poriluk, ublažiti namakanjem u vinu na nekoliko sati, uz napomenu „bolji je za bolesnog čovjeka ako ga umjereno jede sirovog nego kuhanog jer ako bi ga pojeo kuhanog, nagrizao bi ga u trbuhu.“
Ove Hildegardine spoznaje, kao i iskustva Hildegardinih liječnika, ukazuju na to da namirnice čiji se hranjivi sastojci ispituju znanstvenim istraživanjima i utvrde kao zdravi, ipak mogu čovjeku štetiti. Mjerodavno je kako se osoba osjeća nakon što pojede određenu namirnicu, tako da se u Hildegardinoj prehrani i medicini prema naravi (suptilnosti) namirnice određuje njena korist ili šteta za organizam.
Za dušu – Iz djela Ozdravljenje tijela i duše
Kad je kod Hildegarde riječ o cjelovitom zdravlju, to onda ne podrazumijeva samo tjelesno-duševno jedinstvo čovjeka, nego i njegovo usmjerenje prema Bogu. Za Hildegardu ozdravljenje ne znači samo nestanak simptoma bolesti, nego iscjeljenje čitavog čovjeka, povratak u izvorno stanje kako ga je Bog zamislio: čovjek koji je od Boga i za Boga stvoren, oblikovan od elemenata i ovisan o prirodi, oživljen dahom duha, obdaren razumom i slobodnom voljom. Tako bogato opremljen čovjek se može djelatno razvijati živeći zdravo. No uslijed svog palog i rastrganog stanja (destitutio), čovjek je ovisan o Božjoj pomoći i izbavljenju.
Čovjek je kao osoba zdrav ili bolestan. S njime se mora razgovarati, on sam mora doći do riječi, jer je dijaloško biće. Za Hildegardu sve stoji u dijaloškom odnosu. Imala je poseban dar da se može uživjeti u drugoga – „vidjela“ je kako je čovjeku u duši. Nije zaključivala samo razumski. Od nje učimo kako izići iz hladne proračunatosti i racionalnosti, kako bismo puni suosjećanja bližnjemu pomogli da dođe do zdravlja.
Hildegarda se nije umarala da i muškarcima stavi na srce tu „majčinsku nježnost“. „Ti si ovdje da blagoslivljaš djecu, a ne da krotiš poslušno roblje!“ opominje ona vojvodu Matthäusa I iz Lothringena. „Njeguj život ma gdje ga našao“ govori ona jednom čovjeku. I danas nam je potrebna Hildegarda koja nas opominje. Život je na mnoge načine ugrožen. Nužno je ponovno osvješćivanje majčinstva, ljudskosti, kako bi život dostojan čovjeka – život po Božjoj volji – bio opet moguć. Hildegarda je služila životu i čovjeku. Bila je savjetnica mnogima koji su u velikom broju hrlili k njoj, liječila je od duhovnih i tjelesnih patnji i budila je savjesti. Moćnicima svoga vremena često je bila neugodna opominjateljica i dovodila im je pred oči njihovu odgovornost pred Bogom i ljudima.
(Prof. Višnja Bartolović prevoditeljica je knjige “Hildegarda i hrana kao lijek” u nakladi “Verbuma” te svojim savjetima po načelima sv. Hildegarde pomaže ljudima u održavanju dobrog tjelesnog, mentalnog i duhovnog zdravlja.)
