Žene danas nose jedan nevidljivi teret: potrebu da budu savršene. Ili barem blizu tome. Mediji i društvene mreže igraju veliku ulogu u tome jer nam neprestano serviraju sliku onoga što bi „normalno“ trebalo biti, naravno – po nekim neostvarivim standardima. I tako se, neprimjetno i tiho, u nama javi želja da budemo nalik tim idealima. Savršena kći, savršena majka, savršena žena, savršena vjernica… A kada te uloge postanu preteške, u nutrini se budi osjećaj manje vrijednosti i često nas neprimjetno izjeda iznutra.
Bez obzira jesi li sama, u vezi, u traženju bračnog druga, u traženju sebe, jesi li majka, nečija sestra ili prijateljica… znam – tražiš ljubav. U nutrini našeg bića utkana je ta čežnja i ona je dobra. Ali nije dobro kada ljubav tražimo u odnosima u kojima se želimo ostvariti, a zaboravimo je najprije potražiti u Onome koji nas je stvorio.
U stalnom kritiziranju sebe ponekad idemo toliko daleko da povjerujemo u laž kako bi nas netko „više“ volio kad bismo imali drugu boju kose, pravilniji nos, plavije oči, ispeglane bore, širi osmijeh, ravan trbuh… Samo da je tih „nekoliko“ korekcija, bilo bi više ljubavi i manje razočaranja.
Ali u toj teoriji ćemo se prvo razočarati. Koliko je žena koje su svjetski poznate, po mjerilima svijeta uspješne, u proporcijama “savršene”, a ipak… razočarale su se u ljubavi? I kao da to nije dovoljno, zbog javnosti cijeli je svijet svjedočio njihovim ranama.
Jesi li svjesna da će uvijek postojati netko tko je privlačniji, ljepši, s manje bora, s manje godina…? Gdje je onda prilika za nas i za ljubav? Upravo u tim našim nesavršenostima.
I ne u tome da budemo sretni ako druga osoba „prihvaća“ naše mane i nesavršenosti, nego da ih mi same prihvatimo. Da prihvatimo sebe. I zavolimo sebe takve kakve jesmo. Da budemo zahvalne za ono što nam je dano, jer smo to dobile na dar. U prihvaćanju baš tih nesavršenosti – jer nas one čine jedinstvenima.
Ne srami se svojih bora — one su dokaz da se smiješ, da brineš za druge, da živiš punim plućima. Ne srami se svojih ožiljaka na tijelu — oni su dokaz da si borac. Zato, kada idući put staneš pred ogledalo i vidiš samo svoje „nedostatke“, strije, višak kilograma i osjetiš sram, sjeti se: gledaš samo izvanjski dio bića koje je Bog stvorio kao jedinstveno.
Pokušaj na trenutak zatvoriti oči i osjetiti ljepotu svoje duše. Prestani brojati kilograme. Počni brojati dobro u svom životu. Kakva ti je duša? Ima li na njoj tereta, rana i tjeskobe? Živiš li puninu života u zahvalnosti? Čime hraniš svoju nutrinu?
Napravi reda u tom kaosu. Očisti se od negativnih misli i napravi mjesta za ljubav. Bog te ljubi – takvu kakva jesi. Kad ti kaže da si Njegovo ljubljeno dijete, to znači da te prihvaća sa svim tvojim manama i vrlinama. Ako te Bog, koji je savršen, prihvaća takvu kakva jesi, zašto ti sebe ne prihvaćaš kao Njegovo remek-djelo?
Da bi mogla istinski ljubiti druge, ponovno se poveži sa svojim Stvoriteljem. On želi prebivati u tvojoj čistoj nutrini. A kada pronađeš tu istinsku ljubav, nikakvo izvanjsko mjerilo – ni ono što imaš ni ono što misliš da ti nedostaje – neće te više voditi u usporedbe s drugima. Shvatit ćeš koliko si predivno stvorena, baš takva kakva jesi.
I zapamti: Bog te stvorio u slobodi. Da rasteš i razvijaš se. Ne da gledaš kako stariš, nego da promatraš kako iz dana u dan postaješ bolja osoba i bolja verzija sebe. Kad ujutro staneš pred ogledalo, umjesto kritike izaberi zahvalnost. Umij se, zastani i tiho u sebi reci: “Hvala Ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela Tvoja predivna.” (Ps 139, 14)
