Neobična je konstatacija jedne saborske zastupnice izrečena na nedavnoj sjednici saborskog Odbora za obitelj, mlade i sport, da je vjernica, ali da joj to ne daje za pravo iskazivati nešto što je njoj prihvatljivo, ako će to vrijeđati nečija tuđa prava. U ovom konkretnom slučaju pravo nekog drugog djeteta ili pravo na odabir vjeroispovijesti ili na okruženje u kojem se neće vrijeđati njegovi osjećaji, neovisno o kojoj vjeroispovijesti se radi. Dodala je da bi ta prava zagovarali „i u nekoj Njemačkoj i u nekoj drugoj zemlji gdje su oni možda manjinska vjera“.
Naime, rekla je to u okviru pitanja jednoj kandidatkinji za pravobraniteljicu, neka događanja mogu ugrožavati osjećaje djece koje su drugačije vjeroispovijesti, ciljajući time zacijelo na obilježavanje Sv. Nikole i Dana kruha u školi. „Svakako je potrebno svakom djetetu, bilo koje vjeroispovijesti, dati priliku da prikaže svoje vrijednosti. Dok sam radila u školi, u jednom razredu imali smo djecu iz pet različitih zemalja i jako smo forsirali da oni prikažu što je to vrijedno u njihovoj kulturi i njihovoj vjeri. Ja ne mislim da time što ćemo tradicionalno slaviti Svetog Nikolu, što će i dijete iz druge kulture dobiti čizmicu s bombonima, da ćemo ga time povrijediti, ali isto tako mislim da ako je njegov dan, ono ima pravo prikazati svoju tradiciju i svoju kulturu“, odgovorila je kandidatkinja. Ovaj razgovor pred kamerama potiče razmišljanje ne samo o vjerskim slobodama, nego o tome što zapravo znači biti vjernik te može li vjernika uvrijediti izražavanje druge vjere u njegovoj prisutnosti.
Prijedlog za ukidanje obilježavanja Božića
U općoj inflaciji riječi i trendu „anything goes“ razne se osobe javno izjašnjavaju kao vjernici, zagovarajući pritom politike koje bi sve što miriši na vjeru gurnule u sakristije, ako ne i posve izbrisale sa svijeta. Vjera je osobna, a ne privatna stvar; pravo na slobodu vjeroispovijesti uključuje javno štovanje i iskazivanje vjere, inače to pravo ne bi imalo smisla. Stoga je Richard Dawkins, pisac o evolucijskoj biologiji i predvodnik britanskih novih ateista, nemalo iznenadio kulturni svijet izjavom o Uskrsu 2024. kako je on „kulturološki kršćanin“. Iako se cijeli život trudio dokazati da je kršćanstvo besmislica i da je religija uopće štetna pojava, priznao je da voli lijepe britanske katedrale i božićne pjesme te da ne bi volio da sve to nestane. „Osjećam se kod kuće u kršćanskom ethosu“, rekao je Dawkins, dodajući kako je zgranut činjenicom da islamski blagdani i džamije polako zauzimaju britanski javni prostor.
Kasno si se sjetio, mogao bi netko odgovoriti Dawkinsu, pa i prigovoriti mu za predrasude o muslimanima, no tema nadilazi pojedince i njihove izjave. Razgovor u Saboru priziva sjećanje na 2008. kada je je oksfordski Odbor za kulturu predložio da se ukine javno obilježavanje Božića, te da se umjesto Božića obilježava Festival zimske svjetlosti, kako se ne bi vrijeđali osjećaji pripadnika drugih vjera. Židovi, muslimani i hindusi brzinom svjetlosti odgovorili su da je ideja ne samo besmislena (jer njih ne vrijeđa obilježavanje Božića!) nego i opasna za britansku kulturu i identitet. Kompromisno rješenje uključilo je javno pjevanje božićnih pjesama, no nezadovoljni građani Oxforda tražili su da im se vrati javno božićno slavlje.
Na istom je tragu zahtjev jedne osobe u svibnju ove godine, čije dijete navodno i ne pohađa Osnovnu školu Zapruđe u Zagrebu, da se sa školskoga zida ukloni križ. Roditelji i nastavnici izglasali su da križ ostane. Koga bi to mogle vrijeđati božićne pjesme, crkvena zvona ili križ na zidu, ili križ oko nečijega vrata, ili vegetarijanski meniji u javnim restoranima u Indiji, ili javna čestitka povodom Hanuke, čestitka na dnevniku HRT-a povodom Bajrama ili pjevanje hodže s minareta u sarajevskoj džamiji? Nikoga tko je doista vjernik. Jer vjernik zna da je vjera izraz povezanosti čovjeka s božanskim, s onim što ga nadilazi a čemu ipak najdublje pripada. Vjernik svoje vjeruje, a tuđe poštuje. Dapače, poznavanje različitih vjera i religijskih običaja dio je opće kulture.
Ako se netko može osjetiti nezadovoljnim – ne uvrijeđenim – to su sekularisti, ljudi koji smatraju da sve što ima veze s vjerom i religioznošću treba ukloniti iz javnih prostora jer je vjera po njihovom mišljenju po sebi štetna za društvo. Takvi ljudi najčešće nisu pripadnici nijedne konfesije, ali im smeta što drugi jesu i što to žive odnosno pokazuju. Budući da je čovjek biće zajednice, uvjerenje koje ne izražava među drugima, i riječima i djelima, nego zadržava isključivo za sebe, uvjerenje je koje se skriva. Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti sastoji se u temeljnom pravu čovjeka da svoja uvjerenja slobodno izražava i živi, a ne skriva. U tom smislu, i agresivni sekularizam oblik je totalitarizma.
Tko odbija božićnicu?
Na pitanje diskriminiraju li obilježavanja tradicionalnih blagdana poput Svetog Nikole i Dana kruha u hrvatskim školama djecu drukčije vjeroispovijesti, kandidatkinja za dječju pravobraniteljicu na istoj je sjednici Saborskoga odbora za obitelj, sport i mlade odgovorila da to nije ideološko pitanje. Konstatirala je kako ne zna da je itko ikada odbio božićnicu ili novčani dar za dijete povodom Svetog Nikole, iako je možda drukčijih uvjerenja. Vjerski blagdani i njihovo obilježavanje dio su kulture koju je kršćanstvo oblikovalo; bio netko osobno vjernik ili ne, stvar je temeljne pristojnosti poštivati kulturne kodove zajednice u kojoj živi. U protivnom, treba početi govoriti o poplavi fobija novijega soja; kršćanofobije, islamofobije… u konačnici, fideofobije tj. religiofobije.
