Vlatka Kalinić

Roditelji zaboravljaju da najbolji interes djeteta nije uvijek ono što dijete želi, nego ono što će ga naučiti životno važnim lekcijama. Ljubav je ponekad dopustiti da dijete padne na ispitu, a ne pomoći mu da izbjegne posljedice. Zadaća je učiti dijete kako se nositi s neuspjehom, a ne varati sustav.

Ako se bilo koju skupinu, pa i vjernike ili branitelje, sustavno stigmatizira, onda je posrijedi diskriminacija, čak kad su oni dvotrećinska većina. Kad im se kaže da ne mogu biti uvrijeđeni jer su “prejaki“ i “povlašteni”, tada glasno podsjećaju da i oni itekako imaju pravo na zaštitu. Ne svojih osjećaja, nego dostojanstva i vrijednosti.

Kao da osoba ne može biti vjernik, a istodobno racionalna, profesionalna i poštena. Vjernik na poziciji suca ima dvostruku odgovornost, zna da nepravedna odluka ne bi bila samo profesionalni propust nego i moralni grijeh. No čak i oni koji tvrde da je vjera kontraindikacija za sudačku dužnost moraju vidjeti kako je osporavanje sposobnosti na temelju izbora bračnog druga nakaradan udar na profesionalni integritet.

Razlika između domoljuba i koristoljuba je u tome što prvi poznaje zahvalnost, a drugi ne može voljeti ništa što mu ne koristi. Nalik djetetu koje roditelje grli samo kad mu daju novac, a prezre ih kad mu kažu ne. Domoljub osjeća duboku zahvalnost za slobodu koju su za njega drugi izborili. Za ljepote koje je baštinio i za jezik na kojem sanja. Iz te zahvalnosti raste osjećaj odgovornosti i spremnost na žrtvu. Da vrati što je primio, pa i više od toga.

U postu odjednom progovaraju sve druge razine bića. Na površinu izlaze neutažene čežnje, potisnuti strahovi, zatomljena nada. Glad ogoljuje dušu do onoga što stvarno traži, a to nikad nije samo hrana. Mistici su znali da kad izostane utjeha, valja ostati gladan i vjeran.

Već više od desetljeća moguće je zakonski zanijekati biološku stvarnost i legalizirati osobnu istinu. Kao da tek sada shvaćamo što smo dopustili – zakon je na taj način afirmirao ideju da osoba može biti zarobljena u krivom tijelu. Ali kako si se našao u krivome tijelu? I tko je Taj koji bi ti ga greškom dodijelio?

Uzinić je most onima koji su na rubu i nemaju problema s Bogom, ali imaju s Crkvom. I to je najvažnije poslanje Crkve.
Molitelji tu nisu protivnici. Dio su iste borbe, samo na različitim frontama. Dok Uzinić otvara vrata onima koji su otišli, molitelji drže liniju s onima koji su ostali. A krunica je za njih duhovna korekcija pasivnom, zbunjenom i iscrpljenom muškarcu našeg vremena.

Generacija koja je odrasla uz bežični internet i emocionalnu validaciju u obliku digitalnih srca, ta vječna djeca odgađanje osamostaljivanja pretvaraju u nacionalni sport. Generacija je to formirana u radikalno drugačijem svijetu od onoga koji bi ih trebao pripremiti za obranu domovine. Autoritet je za njih agresija, a zahtjev za disciplinom oblik nasilja.

Zajedništvo na koje Thompson poziva nije samo horizontalno “mi Hrvati”, ono je i vertikalno: “mi pred Bogom”. Vjerski motivi u stihovima i na videozidovima podcrtavaju razmeđu dvaju svjetova i put svjetlosti kojim treba krenuti.
Za pola milijuna ljudi on nije samo izvođač, on je povratak domu, svojima i Onome gore. I melem za rane o kojima možda ne mogu govoriti, ali mogu pjevati zajedno.

“Prozor života” nije potaknuo napuštanje djeteta, kako to zagovornici pečaćenja samostanskog zida pokušavaju servirati. Vjerojatno ne bi s istom strašću tvrdili da postojanje vatrogasnog izlaza potiče ljude da zapale zgradu, ili da postojanje hitne pomoći povećava broj prometnih nesreća, iako je logika tu ista. Stvarnost ionako često nije logična.

Ulazak u tuđe živote, osobito one javno izložene, često je tek odraz emocionalne pustoši u vlastitom. Preko ekrana posežemo za tuđim pričama kako bismo nahranili ono što u stvarnosti više ne nalazimo. Kad su nam odnosi postali plitki, kad više nemamo prijatelja kojem možemo povjeriti vlastiti lom ili nas više nitko ne poziva da čujemo njegov, tražimo bliskost ondje gdje nas najmanje košta.

Umjesto samih slika, nju zanima ono što slika obećava. Uzbuđuje ju atmosfera, ton glasa, pogled i napetost iščekivanja. I više od svega, osjećaj da je žena s kojom se poistovjećuje u toj priči stvarno željena. Njezin je put do uzbuđenja zbog toga u pravilu dulji, ali i dublji. Ona i u erotici prije svega traži odnos, a odnosa bilo koje vrste u stvarnosti je sve manje.

Pornografija mijenja mozak. Kao i svaki drugi superstimulans, djeluje snažnije od prirodnih nagrada. Dopaminska eksplozija kod gledanja pornografije vrlo često nadmašuje onu koja se događa kod stvarnih seksualnih odnosa.
Prefrontalni korteks, dio mozga zadužen za donošenje odluka, izlaganjem pornografiji sve slabije funkcionira. To doslovno znači da onome koji gleda slabi samokontrola, sposobnost da razmišlja dugoročno i donosi zdrave odluke.

U vezi u kojoj sve izgleda kao brak, ali se ne zove tako, nije lako pogledati istini u oči. Da je ljubav dar koji se potvrđuje kroz izbor, svakim danom. Ako netko nije spreman izabrati te do kraja, možda nije pitanje koliko još treba čekati, nego koliko još dugo smiješ sebe prešutjeti. Nitko ne želi biti usputna stanica, privremeno rješenje.

Ženski se genij krije u sposobnosti da vidi srcem, da se stvori prostor za drugoga i da ljubi do kraja. U njemu je evanđelje nježnosti i zrcalo ljubavi. Ono što ona vidi, pretvara u odnos. A ona stalno vidi. Tuđu bol, neizrečeno, vidi ono što nitko drugi ne vidi. I zato tako lako izgara, jer sve osjeća i sve prima k srcu.

Elon Musk primjer je čovjeka koji je izgubio svaku mjeru. On koji svim silama želi produžiti vlastiti život – propušta jedini način na koji to zaista možeš učiniti: živeći ga za drugo biće.
Zato ako zažive tvornice ljudi budućnosti, naš je najveći zadatak zaštititi “organsko” roditeljstvo. A naš najveći čin otpora je donijeti dijete na svijet iz predanja. Iz čežnje da se daruje, a ne posjeduje.
To je kad trudnoća nije devet mjeseci nelagode, nego devet mjeseci zajedništva. Kada znaš da svako srce koje ti kuca pod rebrima – nije tvoja imovina, nego poslanje. To je kad muškarac nije korisnik maternice, nego čuvar svetog prostora.

Vjernicima jest mjesto u politici – samo ako znaju kome najprije pripadaju. Ne stranci, pa ni narodu. Prvo Bogu. Sve dok ta pripadnost ostaje temeljna, moguće je djelovati u političkom prostoru bez da postaneš njegov zarobljenik.

Prvi dan kad se vraćaš na posao nakon porodiljnog dopusta i ostavljaš dijete – u tebi se slomi nešto što nijedna količina novca, statusa i časti ne zakrpa. Gledaš to malo biće koje pruža ruke za tobom, a ti okrećeš leđa jer „moraš“.

Papa sjedi s predsjednicima, ali i s prognanicima. Sveti Otac ne posjeduje vojsku, ali ga slušaju generali. Ne kontrolira granice, ali ga primaju lideri. Svoju moć i utjecaj ne temelji na sili i ucjeni – zato ga slušaju i oni koji su otvrdnuli na prijetnje. On gradi mostove kada svi drugi grade zidove.

Papa Franjo je svojim djelovanjem razoružao logiku osude koja se često skrivala iza brige za moral. Upozoravao je da osuda grijeha prečesto postaje opravdanje za odbacivanje grešnika.
Umjesto pitanja: „Što si učinio?“, postavljao je pitanje: „Gdje te boli?“
Umjesto: „Jesi li dostojan?“, pitao je: „Zašto si ostao sam na putu?“