Najviše će biti govora o Bernardici i Gospi, jer su one glavne protagonistice. Govorit ćemo i o drugim osobama, posebice o onima koji su po zvanju bili zaduženi (policijski službenici, župnik pa i roditelji iz straha) uvjeravati Bernardicu da halucinira, odnosno da je sve to o čemu priča obična laž.
Ruku na srce, nije lako ni povjerovati jednoj siromašnoj, pa i fizički bolesnoj djevojčici, pogotovo kad i ona sama, barem na samom početku, sumnja i boji se; blagoslovljenom vodom škropi tu pojavu o kojoj priča, zapovijeda joj da ode ako nije od Boga; kada je ona poziva, ne želi joj se približiti… Ipak, Gospa sa smiješkom prihvaća strah i sumnje, pa i prijetnje… Župnik traži znak, ali ga ne dobiva. Ruža nije procvjetala usred zime, pa taman to bio i župnik koji ultimativno traži znak.
Zašto Gospa nije izišla ususret župniku? Zašto nije procvjetala ruža usred zime?
Gospa je u službi Onoga koji nikada nije ispunjao krive želje i željice: „Siđi s križa pa ćemo ti vjerovati!“ Nikada nije učinio čudo da bi nekoga k sebi privukao.
Gdje se nalazi Lurd?
Lurd se nalazi na jugu Francuske, ispod gorja Pirineja, blizu španjolske granice. Danas je najpoznatije Gospino svetište u svijetu. To je istinsko mjesto molitve. Pohodi ga oko šest milijuna hodočasnika godišnje. Nema problem smještaja: Lurd ima oko 230 hotela i na drugom je mjestu (vjerojatno poslije Pariza!) po broju hotela.
Tridesetak svećenika ispovjednika svaki je dan na raspolaganju hodočasnicima, ponajviše onima s francuskog jezičnog područja, ali dolaze i svećenici s hodočasničkim skupinama pa su i oni na raspolaganju, barem svojim vjernicima hodočasnicima. Svete mise se slave na francuskom jeziku, ali se rezervira prostor i vrijeme za mise na jezicima hodočasničkih skupina. Vjernicima su na raspolaganju tri bazilike i mnoge kapelice, ali i drugi sakralni prostori. Posebice je velika potražnja misnoga slavlja u samoj špilji. Redovito, te su mise brze i kratke, jer bi mnogi željeli doći na red. Vrlo je posjećena i kapelica Vječnog klanjanja Euharistijskom Isusu.
Dolaze hodočasnici iz cijeloga svijeta. Bolesni i zdravi. Neki i tjelesno ozdrave, ali većina se vraća u svoj dom duševno okrijepljena i osnažena. Proljetni i ljetni mjeseci posebice mame hodočasnike u Lurd.
Poznata su bolesnička hodočašća, hodočašća vojske (i Hrvatska vojska hodočasti svake godine!), hodočašća mladeži…
Ima dosta mladih ljudi koji žele pomoći u Lurdu pri dolasku hodočasnika. Posebna su briga bolesnici. Dobro su došli dragovoljci koji će svoje vrijeme žrtvovati pomažući teškim bolesnicima, posebice invalidima…
Dragovoljci su ti koji hodočasnicima pomažu kod kupanja u izvoru te na druge načine svima onima koji dolaze u Lurd.
Ovom izvješću dali smo naslov Poruke Lurda. Dakako, o Lurdu bi se moglo pisati s raznih gledišta, ali i ovo napisano bit će dovoljno da u čitatelju vjerniku pobudi ljubav prema Bogu i Blaženoj Djevici Mariji, a u nevjerniku razmišljanje o smislu života. Iako je poznato da Crkva ne daje olako pozitivan sud o možebitnim ukazanjima, čini nam se da je Gospino ukazanje u Lurdu brzo priznato kao vjerodostojno, samo četiri godine poslije završetka tih (18) ukazanja! I nije Crkva pogriješila. Gospa je željela samo potvrditi ono što je Crkva, tj. papa Pio IX. četiri godine ranije ustvrdio, naime da je Blažena Djevica Marija bez grijeha začeta. Zanimljivo, to isto piše Bernardica u pismu upućenom papi Piju IX. u prosincu 1876.:
„Što bih mogla učiniti, Sveti Oče, da pokažem svoje najdublje priznanje? Moje oružje su molitva i žrtva, da ja izdržim do posljednjeg svoga daha. Tek tada mogu odložiti svoju žrtvu i pokoru, ali moja molitva će me slijediti u nebo, gdje može bolje uspjeti nego na zemlji. Molim svakoga dana da Vas Presveto Srce Isusovo i Bezgrješno Srce Marijino sačuva u našoj sredini. Čini mi se svaki put, kada molim, kako Vi želite da Blažena Djevica Marija upravlja s neba svoje poglede na Vas, Sveti Oče, jer ste Vi najavili njezinu Bezgrješnost i onda Ona kao dobra Majka došla je na zemlju da kaže: ‘Ja sam bezgrješna’. Ja ne znam što se s time želi reći, ovu riječ nisam prije nikada čula. Ali ako o tome razmišljam, kažem sama sebi da je Sveta Djevica dobra, jer je takoreći došla da rečenicu našega Svetoga Oca potvrdi…“
Osamnaest ukazanja
PORUKAMA LURDA nazivaju se geste i riječi koje su međusobno izmijenile Gospa i Bernardica tijekom 18 ukazanja, od 11. veljače 1858. do 16. srpnja 1858. Da bi se PORUKE LURDA mogle dobro razumjeti, potrebno je upoznati okolnosti ukazanja koje je Bernardica imala.
U 19. stoljeću Lurd je glavno mjesto kantona koje ima oko 4.000 stanovnika, među kojima su znameniti ljudi, bilježnici, odvjetnici, liječnici, časnici, ali i manualni radnici, vlasnici kamenoloma, mali obrtnici, toliki mlinari. Mlinovi su brojni, a većina ih je izvan grada uzduž jednoga od potoka koji se slijevaju u rijeku Gavu. Bernardica Soubirous se rodila 7. siječnja 1844. u mlinu Moulin de Boly.
Najstarija je od sedmero djece u obitelji François (Franje) Soubirous i Lujze r. Casterot. Iako joj ime znači „jaka kao medvjedica“, bila je slabašna i bolovala je od astme. Osobito je astma došla do izražaja kad je njezinu ocu mlinaru propao posao pa je obitelj iz ugodne kuće – mlin de Boly – morala preseliti u sirotinjsku sobicu zvanu „cachot“, negdašnji zatvor. To je zapravo jedna mračna i vlažna ćelija od 3,77 x 4,40 m, odnosno 16 kvadrata, s jednim jedinim prozorčićem. Tu će provesti otac i majka s četvero djece pune dvije godine.
Tu će spavati, kuhati, jesti, moliti. Otac Franjo postao je nadničar, a u teškim poslovima pomagala mu je i majka. Tako se Bernardica morala brinuti za mlađu braću i sestre, a nerijetko je obavljala i razne druge poslove. Tako postaje i pastirica u mjestu Bartrès gdje ju je kao novorođenče svojim mlijekom hranila majčina prijateljica, Marija Langues.
Bernardica oklijeva prijeći
Dana 11. veljače 1858. pošla je Bernardica sa svojom mlađom sestrom Tonkom (Toinette) i njezinom prijateljicom Žanom Abadie prema spilji tražiti suha drva za ogrjev i kuhanje. Uputile su se prema mjestu gdje kanal spaja rijeku Gavu. Stižu pred Massabiellsku špilju. Sestra Tonka i njezina prijateljica prelaze hladnu vodu, a Bernardica zbog svoje kronične bolesti astme oklijeva prijeći.
Evo kako to opisuje Bernardica: „Kad su moje pratilje prešle na drugu stranu, počele su plakati. Pitala sam ih zašto plaču, a one su odgovorile da je voda hladna. Molila sam ih da bace nekoliko kamenja u vodu da ne moram skidati čarape i obuću, a one mi odgovoriše da to moram sama učiniti. Na to sam pošla malo dalje pogledati je li moguće na nekom drugom mjestu prijeći u obući. Nije bilo moguće. Vratila sam se prema špilji i počela izuvati obuću. Jedva sam skinula prvu čarapu, čula sam šum, kao udar vjetra. Okrenula sam glavu prema livadi. Vidjela sam da se drveće uopće ne miče. Nastavila sam izuvati i drugu čarapu. Tada sam čula isti šum još jednom.
Podigla sam glavu i pogledala prema spilji. Primijetila sam u bijelo odjevenu Gospođu. Nosila je bijelu haljinu, plavi pojas, imala je bijeli veo na glavi te po jednu žutu ružu u boji lančića njezine krunice na svakoj nozi. Zrnca njezine krunice bijahu bijela.
Gospođa mi je dala znak da se približim. Bilo me je strah, nisam imala povjerenja. Mislila sam da se varam. Trljala sam oči. Bilo je uzalud. Ponovno sam pogledala i opet vidjela istu Gospođu. Tada sam uzela svoju krunicu iz džepa. Htjela sam se prekrižiti, ali nisam mogla podići ruku do čela. Padala mi je dolje. Još sam se više pobojala, ali nisam pobjegla.
Gospođa je uzela krunicu koju je imala u rukama i učinila je znak križa. Moja je ruka drhtala. Strah je popuštao. Ponovno sam uzela svoju krunicu. Pokušala sam se i ja prekrižiti i uspjelo mi je. I čim sam to učinila, bila sam sasvim mirna. Potresenost koja me obuzela, iščezla je. Kleknula sam i prebirala prstima zrnca krunice, ali sam uvijek imala pred očima ovu lijepu Gospođu. I Pojava je prebirala zrnca, ali nije micala usnama.
Kada sam završila svoju krunicu, dala mi je Gospođa znak da joj pristupim, ali se nisam odvažila i uvijek sam stajala na istom mjestu. Na to je Pojava iznenada iščezla.“
Bernardica je pitala svoje pratilje jesu li one nešto vidjele, na što su niječno odgovorile. I po drugi put su to zanijekale. „A jesi li ti što vidjela?“ pitala me sestra. „Zanijekala sam i zašutjela.“ One su bile još znatiželjnije. I tada sam im rekla da ću im ispričati pod uvjetom da nikome ne kazuju. Obećale su mi. I rekle su mi da ni ja ne smijem više ići tamo. Obećala sam im. One su mislile da je to netko tko nam želi napakostiti. Čim su došle kući, odmah su sve ispričale.
Roditelji su se uznemirili. „Imamo mi dovoljno brige. Čemu još ovo?“ pitali su se. I zabranili su joj da ide tamo.
Bernardica je u subotu potražila svoga ispovjednika, oca Pomiana, i rekla mu da je vidjela nešto bijelo slično gospođi. Svećenik se mudro ponio. Zamolio je dijete da ga oslobodi ispovjedne tajne da bi to mogao reći župniku.
U nedjelju (drugo ukazanje) nakon pučke mise (14. veljače 1858.) Tonka, Žana i još neke pratiteljice mole Bernardicu da pođu prema špilji. „Nitko to ne bi više od mene volio, ali roditelji mi ne dopuštaju.“
Ipak je molila majku da pođe, jer je iznutra osjetila potrebu. Ponijela je sa sobom blagoslovljene vode da poškropi Pojavu ukoliko bi se pojavila. Sve su pošle s krunicom u ruci. Jedva su izmolile prvi desetak, kad je Bernardica ugledala Gospođu. Počela ju je škropiti blagoslovljenom vodom. Molila je da ostane ako je od Boga, a ako nije da ode.
„Počela se smiješiti. Što sam je više škropila, ona se više smiješila. I glavu je naklonila, a ja sam je još više škropila dok nisam potpuno ispraznila bocu. I nastavila sam moliti krunicu. Kad sam završila krunicu, ona je iščezla. Mi smo se vratile na Večernju, kako je majka tražila od nas.“
Treće ukazanje je bilo u četvrtak, 18. veljače 1858. Prvi put Gospođa je počela govoriti. Bernardica joj nudi papir i crnilo da napiše svoje ime. Gospođa joj kaže: „Nije potrebno“ i doda: „Ne obećavam ti da ću te učiniti sretnom na ovom svijetu, nego na drugom. Hoćeš li biti tako dobra i dolaziti kroz 14 dana?“
Četvrto ukazanje, petak, 19. veljače 1858. Ukazanje je bilo kratko i u šutnji. Bernardica je došla k špilji s blagoslovljenom i upaljenom svijećom. Iz ove Bernardičine geste nastao je običaj da se donose i pale svijeće pred spiljom.
Petoukazanje, subota, 20. veljače 1858., u tišini. Gospođa je Bernardicu učila moliti. Na kraju viđenja Bernardica je bila veoma žalosna.
Bernardičino saslušanje
Šesto ukazanje, nedjelja, 21. veljače 1858. Gospođa se ukazuje Bernardici u rano jutro.S njome je došlo stotinjak osoba. Nakon toga bila na saslušanju kod policijskog komesara Jacometa (Žakome). Želio je znati što je to ona vidjela i o kome govori. Evo opširnijeg izvješća o ispitivanju: „Na prvu nedjelju ovih 14 dana upravo sam se vraćala iz crkve (bilo je to nakon Večernje) kad me je jedan gradski čuvar uhvatio za kapuljaču i zapovjedio da ga slijedim. Slijedila sam ga, i usput mi je rekao da će me strpati u zatvor. Slušala sam to šuteći i stigli smo k policijskom komesaru. Ušla sam u sobu u kojoj je on bio sam, dao mi stolicu i ja sam sjela.
Na to je uzeo papir i rekao mi da mu moram ispričati što se događalo u spilji. I ja sam mu rekla. Napisao je nekoliko redaka koje sam izdiktirala, ali je napisao nešto što ja nisam rekla. Onda mi je rekao da će sve to još jednom pročitati, da vidi je li se zabunio. Ja sam pažljivo slušala. Jedva je pročitao nekoliko redaka, a ja sam žustro uzvratila: ‘Monsieur (gospodine), to ja nisam rekla’. Tada se naljutio i počeo tvrditi kako sam to rekla, a ja sam uvijek iznova ponavljala kako ja to nisam rekla. Ovo međusobno dokazivanje je trajalo nekoliko minuta. I kad je on uvidio da ja ne popuštam, počeo je ponovo čitati ono o čemu ja nikada nisam govorila. Ja sam opet ustvrdila da to ne odgovara istini. Ostala sam tamo sat, sat i pol. Od vremena do vremena čulo se udaranje nogom u vrata i kucanje na prozor i vika ljudi: ‘Ako je ne pustite, razbit ćemo vrata.’“
I pustio ju je, a otac i nekolicina osoba čekali su pred vratima. Kad je Bernardica izišla, smijala se. „Zašto si tako radosna?“ pitali su je. A ona je odgovorila: „On (komesar) se sav tresao. Rese na njegovoj kapi su podrhtavale.“
Sedmo ukazanje, utorak, 23. veljače 1858: U pratnji 150 osoba uputi se Bernardica prema špilji. Pojava joj otkrije jednu tajnu „samo za nju“.
Osmo ukazanje, srijeda, 24. veljače 1958: Poruka Gospođe je: „Pokora! Pokora! Pokora! Moli Boga za grješnike! Poljubi zemlju kao pokoru za grješnike!“
Deveto ukazanje, četvrtak, 25. veljače 1858: Prisutno je oko tristo osoba. Bernardica priča: „Ona mi kaže da idem piti s izvora. Nisam našla nego malo prljave vode. U četvrtom pokušaju mogla sam piti. I ona me je potakla da jedem travu koja se nalazila blizu izvora. Zatim je Pojava iščezla i ja sam otišla.“ Pred mnoštvom je netko upita: „Znaš li da te smatraju ludom kad činiš takve stvari?“ Ona na to odgovori: „To je za grješnike.“
Deseto ukazanje, subota, 27. veljače 1858. Prisutno je 800 osoba. Gospođa ne govori ništa. Bernardica pije vodu iz izvora i izvršava uobičajenu gestu pokore.
Jedanaesto ukazanje, nedjelja, 28. veljače 1958. Više od tisuću osoba sudjeluje kod ukazanja. Bernardica moli, ljubi zemlju i hoda na koljenima kao znak pokore. Zatim su je odveli k sudcu Ribesu koji joj prijeti zatvorom. Evo kako je tekao dijalog između carskog državnog odvjetnika i Bernardice. S Bernardicom je pošla i njezina majka. „Pitao me je kako se to odigralo u špilji. Sve sam ispričala, a on je napisao. Poslije mi je to čitao, kao što je to učinio i policijski komesar, što znači da je dodao neke stvari koje ja nisam rekla. Na to sam uzvratila: ‘Monsieur (gospodine), to ja vama nisam rekla.’ On je govorio da sam rekla, a ja da nisam rekla. Konačno, nakon duge prepirke priznao je pogrešku i nastavio s čitanjem i uvijek je čitajući pravio nove pogrješke, pri čemu mi je govorio da ima komesarovo izvješće, ali da ovo nije jedno te isto. Ja sam mu rekla da sam komesaru ispričala iste stvari i da je za komesara, ako je pogriješio, to još gore.
Na to je rekao svojoj ženi da dovede komesara, a jednom gradskom službeniku da me odvede u zatvor na spavanje. Moja je majka već dulje plakala. Od vremena do vremena me pogledala i kad je čula da bi me mogli odvesti u zatvor, još je više plakala. Tješila sam je dok sam joj govorila: ‘Ti imaš pravo što plačeš, budući da ćemo ići u zatvor, iako nismo ništa krive.’ Onda nam je u jednom trenutku ponudio stolice kada je izišao, da čuje odgovor. Moja je majka sjela jer se sva tresla nakon dva sata stajanja. Ja sam zahvalila gospodinu državnom odvjetniku i sjela kao krojač na podu.
Vani je bilo nekoliko ljudi koji su pogledavali kroz prozor. Kad su vidjeli da mi nikako ne izlazimo, počeli su udarati nogama o vrata. Iako je gradski službenik bio tamo, nije mogao vladati situacijom. Državni odvjetnik je izvirivao kroz prozor da ih umiri, ali su oni zahtijevali da nas se pusti, u protivnom neće prestati udarati.
Tada se odlučio da nas pošalje kući govoreći kako komesar nema vremena i da će se saslušanje nastaviti sutra.“
Dvanaesto ukazanje, ponedjeljak, 1. ožujka 1858. Dogodilo se prvo čudo. Okupilo se više od 1.500 osoba i među njima prvi put bio je i jedan svećenik. U noći pođe prema špilji Katarina Latapie, jedna lurdska prijateljica. Zamoči iščašenu ruku u izvorsku vodu. Osjetila je pokretljivost u svojoj ruci.
Trinaesto ukazanje, utorak, 2. ožujka 1858: PORUKA SVEĆENICIMA. Mnoštvo se povećavalo. Gospođa joj zapovjedi: „Idi i kaži svećenicima da se ovamo dolazi u procesiji i da se sagradi jedna kapelica.“ Bernardica je o tome rekla svećeniku Peyramaleu, župniku u Lurdu. Ovaj nije želio ništa drugo znati nego jednu stvar: Ime Gospođe. On zahtijeva još više od toga: Da procvjeta ruža ili divlja ruža na spilji u pol zime. Evo kako je tekao njihov razgovor: „Kakva je to gospođa?“ „Rekla sam mu, ja to ne znam. Naloži mi da se raspitam o njezinu imenu i da opet dođem i to mu reknem. Dan poslije, kad sam stigla u špilju i započela moliti krunicu, pitala sam Gospođu po nalogu gospodina župnika za njezino ime, ali se ona samo nasmiješila. Kad sam se vratila, rekla sam gospodinu župniku da sam izvršila nalog, ali nema drugog odgovora osim jednoga smiješka. Na to me je upozorio da se s njime ne šalim i da bi dobro učinila kad tamo ne bih više išla. Nisam ga mogla poslušati. Kroz 14 dana bila sam tamo i svaki puta pitala, a Ona se samo smiješila na to.“
Četrnaesto ukazanje, srijeda, 3. ožujka 1858.: U sedam sati ujutro u prisutnosti tri tisuće osoba Bernardica se uputi prema špilji, ali ukazanja nije bilo! Nakon škole čuje u svojoj nutrini Gospođin poziv. Uputi se prema špilji i ponovno upita za njezino ime. Odgovor je opet bio jedan smiješak. Lurdski župnik ponovo kaže Bernardici: „Ako Gospođa doista želi kapelicu, neka kaže svoje ime i neka procvjeta ruža na špilji.“
Petnaesto ukazanje, četvrtak, 4. ožujka 1858.: Mnoštvo još brojnije (oko osam tisuća) čeka čudo na kraju ovih petnaest dana. Za ukazanja Gospa ništa ne govori. Župnik ustrajava na svome stavu. Za vrijeme od dvadeset dana Bernardica više ne ide prema špilji i ne osjeća neodoljivi poziv.
Šesnaesto ukazanje, četvrtak, 25. ožujka 1858: Pojava napokon otkriva svoje ime, ali ruža (ili šipak) na koju stavlja svoje noge za vrijeme ukazanja nije procvjetala. Bernardica priča: „Sklapajući ruke u znak molitve koje su bile ispružene i otvorene prema zemlji, Ona podiže svoje oči prema Nebu i kaže: ‘Que soy era immaculada councepciou.’“ (Ja sam Bezgrješno Začeće.)
Mlada vidjelica trčeći odlazi i bez prestanka na putu ponavlja riječi koje ne razumije. Ove riječi zbunjuju neustrašivog župnika. Bernardica nije znala ovaj teološki izraz koji označava Svetu Djevicu. Četiri godine ranije, 1854., papa Pio IX. proglasio je dogmu o bezgrješnom začeću, to jest da je Blažena Djevica Marija začeta bez istočnog grijeha.
Sedamnaestoukazanje, srijeda, 7. travnja 1858. Za vrijeme ovoga ukazanja Bernardica je držala upaljenu svijeću u ruci. Već dulje vremena plamen njezine svijeće dodirivao je njezinu ruku, a da je nije opržio. Ovo potvrđuje i liječnik dr. Douzous koji je sve to gledao.
Osamnaesto ukazanje, četvrtak, 16. srpnja 1858. Bernardica osjeća tajanstveni zov špilje, ali je pristup zabranjen i zatvoren jednom ogradom. Ona pođe s druge strane Gave. „Činilo mi se da sam bila pred spiljom u istoj udaljenosti kao i svaki put, vidjela sam samo Djevicu, nikad je nisam vidjela tako lijepu!“
Službeno priznanje ukazanja
Kad ulazite u baziliku Bezgrješnog začeća na desnoj strani niže možete vidjeti svečanu izjavu biskupa, mons. Laurencea, ugraviranu u mramoru: „Mi presuđujemo da se Bezgrješna Marija, Majka Božja stvarno ukazala Bernardici Soubirous 11. veljače 1858. i u danima koji slijede 18 puta u špilji Massabielle blizu mjesta Lurda; da ovo ukazanje ima karakter istine i da vjernici mogu u nj vjerovati. Naš sud ponizno prepuštamo sudu Svetoga Oca koji upravlja Sveopćom Crkvom.“ Ova izjava biskupa Tarbesa i Lurda (Tarbes-et-Lourdes) je kapitalna: četiri godine nakon ukazanja, 18. siječnja 1862. priznaje ih autentičnim u ime Crkve.
Već 28. srpnja 1862. formira istražnu Komisiju „da prima i konstatira činjenice koje su se dogodile ili bi se još mogle dogoditi u Lurdskoj špilji“.
Ova komisija treba istraživati ozdravljenja povezana s vodom iz špilje. Je li ova voda prirodna ili natprirodna? Jesu li viđenja Bernardičina stvarna? Imaju li božanski karakter? Objekt koji se objavio, je li postavljao pitanja djetetu? Koja pitanja? Je li izvor postojao i ranije?
I biskup potiče Komisiju(od njega kao istinskog pastira potječe inicijativa da se utvrdi istina) na ozbiljan posao: istraživanje činjenica, ispitivanje svjedoka, savjetovanje s ljudima znanosti, naročito liječnicima koji su brinuli o bolesnicima prije ozdravljenja, ali i s ljudima upućenim u znanost fizike i kemije, geologije. Da dođe istina na vidjelo, Komisija ne smije ništa zanemariti.
Nakon opisa ukazanja biskup tumači mudru sporost kada Crkva procjenjuje nadnaravnost činjenica: Ona traži sigurne dokaze prije nego ih proglasi božanskim, jer đavao može prevariti čovjeka prerušavajući se u anđela svjetla.
„Nadahnula nas je Komisija koja je složena od mudrih svećenika: pobožnih, učenih i iskusnih koji su ispitivali djecu, proučili činjenice, sve ispitali, sve odvagnuli. Pozvali smo i autoritet znanosti i mi smo uvjereni da je Ukazanje nadnaravno i božansko i ono što je vidjela Bernardica jest Presveta Djevica Marija.
Naše uvjerenje počiva i na svjedočanstvu Bernardice, ali iznad svega na činjenicama koje su nastale i koje se ne mogu protumačiti nego božanskim zahvatom.“
Ozdravljenja i čudesa
Godine 1859. cijenjeni profesor na medicinskom fakultetu u Montpellieru Vergez dobio je nalog ispitivati ozdravljenja. Bilo je sedam potvrđenih ozdravljenja prije 1862. i ona su mons. Laurenceu poslužila kao dokaz za priznanje ukazanja.
Papa Pio X. 1905. traži da se najpoznatija, najspektakularnija ozdravljenja „podvrgnu jednom redovitom procesu.“ U tu svrhu je osnovan ured liječničkih potvrda.
Izraz liječnički ured ima dva značenja. Najprije označava prostor u Svetištu. Tu liječnik prima izjave i počinje posao utvrđivanja istinitosti izjava – kritički, po tradicionalnim kriterijima kakve je u 18. st. definirao kardinal Lambertini, budući papa Benedikt XIV. za vođenje postupka za proglašenje blaženim.
Ako se slučaj pokaže ozbiljnim, liječnik organizira „bureau medical“ – liječnički ured, odnosno posavjetuje se s prisutnim liječnicima u Lurdu kakvo god bilo njihovo vjersko uvjerenje.
Ukoliko liječnik iz Lurda i liječnički ured donesu povoljan sud, dosje se šalje u Međunarodno liječničko povjerenstvo za Lurd. To povjerenstvo je sastavljeno od dvadesetak članova koji su izvrsni u svojim specijalnostima. Ovo povjerenstvo postoji od 1947., a od 1954. poprimilo je i međunarodnu dimenziju.
Povjerenstvu zajedno predsjedaju biskup Tarbesa i Lurda i po jedan od njegovih članova kojega imenuje biskup. Liječnik iz Lurda osigurava tajnost povjerenstva.
Povjerenstvo prosuđuje o slučaju u dosjeu. Jedan ili više njegovih članova imaju nalog proučiti slučaj, proučiti sve što svjetska medicina kaže o tom slučaju. Osobe koje imaju nalog proučiti dosje mogu konsultirati i izvanjske osobe u povjerenstvu. Redovito se ne poziva osoba koja je ozdravila.
Povjerenstvo se sastaje jednom godišnje, ujesen. Ono ispituje dosje u hodu. Kad su svi elementi prikupljeni (što može vrlo dugo trajati), povjerenstvo glasovanjem ili potvrđuje ili odbacuje neprotumačivo ozdravljenje s obzirom na aktualno stanje znanosti. Da glasovanje bude potvrđeno, traži se većina od dvije trećine.
Liječničko mišljenje se prenosi dijecezanskom biskupu biskupije u kojoj živi ozdravljena osoba. Očito je taj biskup u tijeku procesa. Ako se čini da bi pozitivan ishod bio vjerojatan, savjetuje mu se da unaprijed sastavi malo mjesno liječničko povjerenstvo koje bi u danom trenutku moglo saznati zaključke Povjerenstva.
Biskup odlučuje o priznanju ozdravljenja
Aktualni stav liječnika vrlo respektira Učiteljstvo Crkve. Kao kršćani oni znaju da je čudo znak duhovnog reda. Tu ne žele biti suci. Štoviše, za moderni duh teško je reći, s obzirom na neku realnost kakva god ona bila, da je „neprotumačiva“. Samo se može reći da je dovle „neprotumačiva“.
Do sada je priznato svega 67 ozdravljenja kojima se pripisuje nadnaravni značaj.
Posljednja je na popisu izliječenih Anna Santaniello. Ozdravljenje je proglasio čudom nadbiskup Salerna Gerardo Pierro 9. studenoga 2005. godine, u 93. godini ozdravljeničina života. Anna Santaniello je bolovala od bolesti srca, a kao posljedica toga pojavio se i akutni cirkulatorni reumatizam ili takozvana Bouillaudova bolest koja pak uzrokuje poteškoće s govorom, hodanjem, teške astmatične napade…
Na hodočašće u Lurd donesena je na nosilima 19. kolovoza 1952. Unijeli su je u jedan od glasovitih lurdskih bazena za bolesnike, a iz bazena je izišla sama. O svom ozdravljenju sama je posvjedočila: „Otišla sam u Lurd zajedno, između ostalih, s jednim dvadesetogodišnjim mladićem, zvao se Nicolino, čije su obje noge stradale i izgubile svoju funkciju u prometnoj nesreći. Pred špiljom sam molila Gospu da vrati zdravlje mladiću, dok sam za sebe molila samo da mogu nastaviti raditi. U to vrijeme sam bila medicinska sestra u Crvenom križu…“
Što se dogodilo s Bernardicom?
Od 4. do 7. srpnja 1866. Bernardica putuje u Nevers. To je njezino prvo i posljednje putovanje vlakom, kad napušta svoje Pirineje.
Pokriva glavu malom kapicom i oblači haljinu postulantice. Rekla je da je došla da se „sakrije“. Bilo joj je teško napustiti svoj kraj. Reći će: „To je najveća žrtva u mome životu.“ Ovo „čupanje“ iz svoga kraja nadvladat će s odvažnošću, ali i s pomalo humora. Štoviše, bez primisli će preuzeti tu novu etapu: „Moja misija u Lurdu je završena, Lurd nije nebo.“
Oblači habit 29. srpnja 1866. s još 42 postulantice (pripravnice) tri tjedna poslije dolaska. Uzima ime Marie-Bernard.
U rujnu 1866. pogoršala se Bernardičina astma. U listopadu je stanje još teže.
Dr. Robert Saint-Cyr, liječnik u samostanu, tvrdi kako ne će preživjeti noć. Časna majka Marija Tereza je mišljenja da bi Bernardica u času smrti (in articolo mortis) mogla položiti zavjete. Međutim, Bernardica će preživjeti i tu noć.
U prosincu 1866. saznaje o smrti svoje majke koja umire u 41. godini života.
Dana 2. veljače 1867. Bernardica ozdravlja, vraća se u novicijat i 30. listopada 1867. polaže zavjete. Vrlo joj je stalo da i praktično živi položene zavjete: siromaštva, čistoće, poslušnosti i ljubavi. Svaka zavjetovanica prilikom zavjetovanja dobiva: križ (raspelo), knjigu konstitucija, pismo poslušnosti i njegovu primjenu u jednoj redovničkoj kući. Bernardičino životno i radno mjesto je matični samostan gdje će biti pomoćna bolničarka.
Godine 1869. opet nastaju problemi sa zdravljem, a u ožujku 1871. saznaje za smrt svoga oca.
Od 1875. do 1878. bolest napreduje. U tom stanju polaže svoje vječne zavjete.
Od 11. prosinca 1878. definitivno je u krevetu, zapravo u svojoj bijeloj kapelici, kako je nazivala svoj krevet sa zastorima. Dana 16. travnja 1879. u uskrsnoj osmini u tri sata poslije podne umire u velikim bolovima. Bernardičin mrtvački sanduk spušten je u grobnicu oratorija sv. Josipa.
Bernardičino tijelo
Trideset godina poslije njezine smrti radi procesa proglašenja blaženom trebalo je ekshumirati Bernardičine zemne ostatke. Njezino tijelo vađeno je u rujnu 1909., u travnju 1919. i u travnju 1925. i uvijek je bilo netaknuto. Nakon 3. kolovoza 1925. čuva se u sanduku u kapelici staroga samostana Saint-Gildard u Neversu, sada prozvanom ESPACE BERNARDETTE SOUBIROUS-NEVERS (prostor Bernardice Soubirus u Neveru).
Bernardičino tijelo je po izričaju liječnika „kao mumificirano“. Samo neke relikvije su bile izvađene. Njezino lice i njezine ruke premazane su tankim voštanim slojem.
Kad hodočasnik dođe pogledati Bernardičino tijelo, vidi ono isto lice koje se 18 puta okretalo prema Gospi i vidi ruke koje su na Gospinu zapovijed kopale zemlju iz koje je potekao izvor na dnu špilje te usne koje su prenosile riječi Bezgrješne i poruke Lurda.
Proglašena blaženom
Dana 2. lipnja 1925. u konzistorijalnoj dvorani papa Pio XI. Bernardicu je proglasio blaženom, a 14. lipnja (nedjelja) bazilika sv. Petra u Vatikanu tresla se od radosti, bila je sva u svjetlu. Pod njezinim svodom i zlatnom kupolom našlo se neizmjerno mnoštvo okupljeno oko časne majke Marije Tereze Bordenave, generalne upraviteljice Sestara ljubavi u Neversu i velikog broja njezinih sestara. Pročitan je tekst proglašenja blaženom koji je popraćen velikim pljeskom. Zatim je otpjevan TE DEUM (Tebe Boga hvalimo) što su zvona s kupole bazilike svetog Petra popratila zvonjavom.
U isto vrijeme otkrivena je jedna slika koja je pokazivala lurdsku vidjelicu koju su nosili anđeli prema Bezgrješnoj, a Bezgrješna je ispružila ruke. I Papa se bacio pred njom na koljena. I dok je Papa bio u sabranoj molitvi, prema njemu je pošao najmlađi od Bernardičine braće, Petar Soubirous, i poglavaru Crkve darovao jednu relikviju svoje blažene kume.
Idućeg 3. kolovoza Bernardičini posmrtni ostatci bit će postavljeni u koru velike kapelice u samostanu Saint Gildrada u Neversu.
Proglašena svetom
Dana 8. prosinca 1933. papa Pio XI. izgovorio je svečanu formulu proglašenja svetom blažene Bernardice: „Na čast Presvetog i nedjeljivog Trojstva, na uzvišenje vjere katoličke i umnoženje vjere kršćanske, snagom Našega Gospodina Isusa Krista, blaženih apostola Petra i Pavla i nas samih, nakon zreloga razmišljanja i izmoljene božanske pomoći, po mišljenju naše časne braće kardinala Svete Crkve Rimske, patrijarha, nadbiskupa i biskupa, proglašavamo i definiramo SVETOM blaženu Mariju Bernardu Soubirous i upisujemo je u katalog svetih određujući da se njezin blagi spomen slavi u Općoj Crkvi svake godine 16. travnja, na dan njezina nebeskoga rođenja. U ime Oca, Sina i Duha Svetoga.“
Na kraju misnoga slavlja, koje je predvodio papa Pio XI., spontano je zapjevana Lurdska himna Sred te se pećine, kako je uobičajeno i u Lurdu.
