Prigodom 150. obljetnice Gospina ukazanja dvoma pastirčića kod staja iznad sela La Salette u blizini Grenoblea u Francuskoj, Ivan Pavao II. poslao je 6. svibnja 1996. pismo biskupu u Grenobleu jer, iako je te godine pohodio Francusku, nije mogao pohoditi i La Salettu. Između ostaloga Papa je napisao: „Poruka iz La Salette bila je dana dvoma pastirčićima u vrijeme velikih patnja naroda koji je bio udaren glađu i izložen drugim nepravdama. Osim toga, povećavali su se ravnodušnost ili neprijateljstvo protiv evanđeoske poruke. Naša Gospa, noseći sliku svoga raspetoga Sina na sebi, pokazuje da ujedinjena u djelu spasenja supati u kušnjama svoje djece i trpi gledajući ih kako se udaljavaju od Crkve Kristove.“
La Salette je poruka nade
Zračenje događaja iz La Salette svjedoči da Marijina poruka nije posve izražena u patnji po suzama; zove djecu da joj se pridruže: poziva na pokoru, na ustrajnost u molitvi i posebice na vjernost održavanja nedjelje; ona moli da njezina poruka po svjedočenju dvoje djece dođe „do svega njezina naroda“. I uistinu njezin glas će se ubrzo čuti. Hodočasnici će dolaziti; bit će mnogo obraćenja. Marija se pojavila u svjetlu koje podsjeća na sjaj čovječanstva koje je preobraženo po Kristovom Uskrsnuću. La Salette je poruka nade jer naša nada je podržana posredovanjem One koja je Majka ljudi. Lomovi nisu nepopravljivi. Noć grijeha bježi pred svjetlom božanskog milosrđa. Prihvaćena ljudska patnja može doprinijeti čišćenju i spasenju. Za onoga koji ponizno hodi stazama Gospodnjim ruka Marijina Sina ne će biti teška da osudi, nego da privuče u novi život pomirene grješnike po milosti križa…
Vidjeli su Lijepu Gospođu
Na 19. rujna 1846. Lijepu Gospođu vidjeli su Maximin Giraud (11 g.) i Melanie Calvat (14 g.) u francuskim Alpama, na 1787 m nadmorske visine, iznad sela La Salette gdje su čuvali krave. Kažu da je sjedila i plakala dok im je govorila o bogohuli, o zanemarivanju nedjelje – Dana Gospodnjeg, o neposluhu zakonima Crkve i o drugim grijesima. Onda se podigla i dugo im govorila „o svome Sinu“ na francuskom jeziku i u dijalektu (patois). Dala im je jednu poruku i naložila da tu poruku prenesu „svemu njezinu narodu“, I završila je ovako:
„Ne mogu više držati ruku svoga Sina… tako je teška.“ Pitala ih je: „Djeco, molite li vi vaše molitve?“
„Ne, Gospođo!“
„Ah, moja djeco, molite ujutro i navečer… kad nemate vremena recite barem Oče naš, Zdravo Marijo, a kad imate vremena molite više. (…) Ljeti dolazi na sv. misu samo nekoliko žena. Druge rade nedjeljom cijelo ljeto i zimu; kad ne znaju što će činiti, dođu na sv. misu, ali samo da se izruguju.“ (…) Kad je Gospa govorila o gladi koja će nastupiti, kazala je da će se pšenica pokvariti, to jest klasje će se pretvoriti u prah. Potom je naglasila: „Ako se obrate, kamenje će postati hrpe pšenice i krumpiri će biti posađeni u zemlji. Dala sam vam šest dana da radite, a sebi sam rezervirala sedmi i s time se ne slažete. To je ono što opterećuje ruku moga Sina. I oni koji voze kola ne znaju se zaklinjati, a da ne spomenu ime moga Sina…“
Misija pastira je završena
Lijepa Gospođa je imala na grudima križ iz kojega je izlazila velika svjetlost, a na ramenima teški lanac. Oko glave, struka i njezinih nogu bile su ruže. Nakon toga se Lijepa Gospođa popela na brežuljak i u velikom svjetlu iščezla.
Biskup Grenoblea je pismeno potvrdio da je ovo Gospino ukazanje istinito.
19. rujna 1851. nakon dugog i strogog istraživanja msgr. Philbert de Bruillard, biskup Grenoblea, u jednom pastirskom pismu svečano izjavljuje: „Ukazanje Svete Djevice dvoma pastirčića na brdu La Salette … ima karakter istinitosti i vjernici to mogu vjerovati.“ A četiri godine poslije, 1855., mons. Ginaulhiac, biskup Grenoblea, nakon novog istraživanja potvrđuje odluku svoga prethodnika: „Misija pastira je završena, počinje misija Crkve.“
Tko su Maximin i Melanie?
Maximin Giraud je rođen 26. kolovoza 1835. Majka mu, Anamarija Templier, umire kad je imao 17 mjeseci, a sestra Angelika osam godina. Ubrzo se otac oženio. Maćeha je postupala strogo pa je Maximin više vremena provodio sa svojim psom čuvajući koze pokraj puta nego u kući. Kao jedanaestogodišnji dječak bio je bezbrižan i nestašan: ispod kuštrave kose imao je živahne oči, ali i dugačak jezik.
Melanie Calvat rodila se 7. studenoga 1831. kao četvrto od desetero djece. Otac je bio žetelac, ali vičan i svakom drugom poslu. Rano je počela čuvati krave po okolnim farmama. U njezino susjedstvo došao je Maximin da bi čuvao krave kroz osam dana dok ozdravi oboljeli susjedov pastir. Maximin je teško uspostavljao kontakt sa šutljivom Melanie. Ipak su imali neke zajedničke točke, ako se tako može reći: oboje su rođeni u Corpsu gdje žive i njihove obitelji, ali se ne poznaju. Govore praktički samo dijalektom (patois), ne znaju ni čitati ni pisati. Nisu primili pouku ni iz katekizma. Takvi kakvi jesu, uza sve križeve koji su ih pratili u životu, ostat će vjerni Djevici koja plače.
Što se s njima dogodilo?
Već smo rekli da je Maximin bio bezbrižan i živahan, što pokazuje i ovaj detalj u vrijeme Gospina ukazanja: Igrao se štapom okrećući na njemu svoj šešir ili je šutao kamenčiće prema Lijepoj Gospođi… Kad mu je netko predbacio kako se mogao tako ponašati prema Gospi, uzvratio je: „Pa što, nisam je pogodio!“ Takav je ostao cijeli život. Odgovarao je istražiteljima ukazanja u jednostavnosti, ali i provokativno. Bio je srdačan kad je osjetio ljubav, a zločest kad ga se željelo pridobiti.Tijekom života obišao je mnoga mjesta po Francuskoj i pokušao završiti školu; čak se spominje i glasoviti Ars. Dok je živio u obitelji Jourdain blizu Versaillesa, govorilo se da bi studirao medicinu, ali sve je to napustio i došao u Pariz.
U Parizu je kao odgovor na agresivno pisanje lista „La Vie Parisienne“ (Pariški život) objavio „Moja ispovijest vjere u ukazanje Naše Gospe u La Saletti“. S nekim svojim drugom pokušao je osnovati prodavaonicu likera, ali su propali, pa je i dalje bio bez prihoda, nakon čega se vraća u svoj Corps. Iako astmatičan i teško bolesna srca, posljednji put hodočasti u La Salettu i govori o ukazanju. Umire 1. ožujka 1875. Napisao je oporuku u kojoj ponovno svjedoči o ukazanju i ostavlja svoje srce u La Saletti.
Melanie – premda bojažljiva, šutljiva, u sebe zatvorena i manje nadarena od Maximina – kad je riječ o ukazanju, ne oklijeva progovoriti. Četiri godine ostaje kod Sestara Providnosti ali je otpuštena iz samostana jer se njezina poglavarica pobojala da bi se Melanie mogla uobraziti zbog onoga što joj se dogodilo. Nakon toga je više puta bezuspješno pokušala ući u neku redovničku zajednicu.
Nažalost, nije se mogla oduprijeti kušnji i pritiscima nekih posjetitelja željnih religiozno-političkih objava. Provodila je vrijeme u Engleskoj (Darlington), u Francuskoj (Marseille), 17 godina u Castellamare blizu Napulja, gdje je pisala tajne i pravilo za hipotetičnu religioznu zakladu. Vatikan moli mjesnog biskupa da joj zabrani takvu vrstu pisanja, ali ona traži drugu potporu.
Vraća se u Francusku i dovršava mističnu biografiju lošeg sadržaja. 18. i 19. rujna 1902. ide u La Salettu i tu svjedoči o ukazanju. Opet se vraća u Italiju i umire 14. prosinca 1904. godine. Veoma je važno spomenuti da, iako privržena vlastitom mišljenju, nikada, kao ni Maximin, nije promijenila svoj prvotni iskaz o ukazanju.
Gdje se nalazi La Salette?
Svetište se nalazi na nadmorskoj visini od 1787 m ponad Corpsa, u blizini Grenoblea. Moguće je do njega stići od Grenoblea ili Gapa do Corpsa Napoleonovom cestom (RN 85). Od Corpsa počinje penjanje dugo 14 km. Može i pješice, kako je to nekada i bilo. Svetište je sagrađeno oko mjesta Gospina ukazanja.
