Blažena Djevica Marija ukazivala se često Marti Robin (1902. – 1981.). U 20. godini Martu je napala čudna bolest koja je izazvala progresivnu paralizu. U 26. godini bila je potpuno nepokretna i prikovana za krevet. I još k tome nadošla je i druga nevolja: nije mogla uzimati hranu. Kroz pedeset godina živjela je bez hrane i spavanja. Bila je stigmatizirana i na njezinu inicijativu nastalo je djelo „Ognjište ljubavi“ (Foyer de la charité) koje se u kratkom roku proširilo po cijelome svijetu.
Kardinal Daniélou rekao je za nju: „Najpoznatija osoba našega stoljeća nije Ivan XXIII. niti general Charles de Gaulle, nego Marta Robin.“
Prijašnji događaji
Marta Robin se rodila na jugozapadnom dijelu Francuske koji se zove „Drome.“ Biskup Marchand, u koncelebraciji s dvjesto svećenika, slavio je misu zadušnicu prigodom pokopa stigmatizirane Marte. U pogrebnoj ceremoniji sudjelovale su mnoge osobe: mnoge od njih obratiše se na kršćansku vjeru zahvaljujući toj znamenitoj mističarki Marti Robin.
Marta se, kao posljednje od šestero djece, rodila 13. ožujka 1902. godine. Krštena je 5. travnja u Saint-Bonnet-de-Galaure. Godinu poslije preboljela je tifus koji je harao u onom kraju. Otada je bila uvijek vrlo osjetljiva i boležljiva, ali i vesela i živahna duha. Sama je primila prvu pričest 1912. godine, jer je na dan prve pričesti u župi bolesna ležala u krevetu.
Marta je od najranije dobi ljubila Boga; uvijek je molila u krevetu i često je govorila obraćajući se Majci Božjoj. Ovako se izrazila: „Često sam recitirala molitve na čast Blaženoj Djevici Mariji koje sam našla u jednoj velikoj djedovoj knjizi. Kad sam išla na tržnicu na selo, uvijek sam imala sa sobom krunicu u džepu i molila putom. Poslije školskog perioda započela je raditi na polju. Marta je bila jedna seoska djevojka i voljela je raditi na polju. Koristila je vrijeme i za molitvu. Iako se na prvi pogled ponašala poput drugih djevojaka, iznutra se osjećala povezanijom s Isusom i njegovom Majkom Marijom.
Bolest ju je posve paralizirala
U svibnju 1918. godine Marta se počela tužiti na teške bolove u glavi, i jednoga dana onesvijestila se u kuhinji. Pogodila ju je jedna vrsta paralize, koju je pratila duboka pospanost. Ova patnja trajala je tri godine. 25. ožujka 1921.godine, na Blagovijest, njezina sestra Alice se probudila zbog jedne velike buke i primijetila je da je soba bila obavijena neobičnim sjajem; ubrzo je svjetla nestalo, a Marta koja je spavala u istoj sobi, rekla je da joj se ukazala Blažena Djevica Marija, Majka Božja. Iako je imala ukazanje, nije ozdravila; naprotiv, njezina bolest se pogoršala pa je bila prisiljena pozvati župnika da joj podijeli sakrament bolesničkog pomazanja i popudbinu. Brzo se oporavila, mogla je sjesti i hodati pomoću štaka. Čak joj je uspjelo poći na neko hodočašće i kad je saznala za svetost Terezije iz Lisieuxa (proglašena blaženom 1923. a svetom 1925.), izrazila je želju da bude karmelićanka. Njezino zdravlje koje se pogoršavalo, nije joj dopustilo da pođe u samostan.. Jednom je u nekoj staroj knjizi pročitala sljedeću rečenicu: „Ti tražiš radost, mir i ugodan život, ali ti se moraš pripraviti na patnje. Treba se sve dati Bogu.“
Iz ovoga je izvukla pouku za budući život kao jednu svjetiljku: trpljenje kao smisao života. 15. listopada papa Pio XI. proglasio je svetom Tereziju iz Lisieuxa. Istoga dana Marta Robin je definitivno posvetila svoj život Bogu: njezina unutarnja pobožnost u potpunom prepuštanju Bogu njezine volje i njezina djelovanja. Godinu dana poslije njezine unutarnje posvete zdravlje se ponovo pogoršalo i opet je tražila župnika da joj podijeli sakrament bolesničkog pomazanja.
Ukazanje sv. Male Terezije iz Lisieuxa
Marta je kroz tri tjedna u jednoj vrsti napuštenosti gubeći svijest. U ovakvom stanju dubokog sna tri puta joj se ukazuje Terezija iz Lisieuxa i govori joj da neće umrijeti, čak će djelomično i ozdraviti jer će trebati izvršiti jednu misiju (poslanje) koja će se proširiti po cijelom svijetu. Marta se probudila i vratila joj se svijest, koja se povremeno gubila. Ipak 25. ožujka 1928. ostala je nepokretna i nije više mogla uzimati hranu i živjela je samo od euharistije. Roditelji su bili očajni, jer Marta više nije mogla ni spavati. I liječnici su bili nemoćni. Nisu mogli otkriti uzrok ovih simptoma i pitali su se kako nije umrla. 2. veljače 1929. g. i njezine ruke su paralizirane. Kad već nije mogla pisati rukama, naučila je pisati ustima.
Stigme (Kristove rane)
Marta je živjela svoju bolest kao zadaću ispaštanja i kao svoje zvanje: raspeta s Kristom sudjelovala je u njegovom poslanju otkupljenja. Od 1930.godine obnavljala je doista svakoga petka Muku Kristovu i iz nje je primila stigme (rane).. Svećenici koji su joj dolazili u posjet, bili su uvjereni da Bog po njoj govori. Molitve koje je desetljećima svečano i ustrajno u nutrini srca upućivala Bogu, bile su posredničke u spasenju bližnjih, a njezine mistične ekstaze, borba sa sotonom i njezin silazak u carstvo mrtvih, opisani su u njezinim bilježnicama (koje je sama pisala ili je diktirala za vrijeme svoga života). Kao i Tereza Neumann iz Konnersreutha i Anna Katharina Emmerick, živi u biblijskim događanjima, u Svetoj zemlji i sudjeluje u Isusovu životu. Stigmatizirana se predstavlja po primjeru kako je Isus pripravio svoju majku na svoju Muku. Marta Robin živi u jednoj majušnoj sobi, u osamljenom selu, ali se od 1930. priprema na svjetsko djelo koje će postati glasovito; o tome govori svaki dan više i više po naredbi Presvete Djevice, Majke Božje.
Uporno moli lionskog svećenika o. Fineta da utemelji Ognjište ljubavi (Foyer), odnosno, udruženje po uzoru prvih kršćanskih zajednica, kuće za laike i kršćanske škole za djevojke. Prvi Foyer nastao je u Chatoneufu de Gakaure; brzo će nastati drugih 59 i zatim će nastati nova središta u Francuskoj i cijelome svijetu. Ognjišta ljubavi su zajednice krštenih muškaraca i žena koji pripadaju Katoličkoj crkvi. Stavljaju na raspolaganje zajednici sva svoja materijalna i duhovna dobra. Sa svećenikom, ocem Ognjišta posvećuju se naviještanju evanđelja. Njihovo glavno poslanje je animiranje duhovnih vježba…
Marta potanko govori lionskom svećeniku koje su Gospine želje. Otac Finet propovijeda, Marta Robin moli i ispašta. Nova organizacija i dvoje utemeljitelja nisu pošteđeni od đavolskih nasrtaja. Ipak, Božja snaga je nadvladala i institucija je priznata sa svim duhovnim počastima. Biskup Pic di Valence posvećuje novu zgradu Foyera (Ognjišta). Mistična povezanost Marte Robin s Majkom Božjom bila je velika, što je potvrđeno čudesnim ozdravljenjima. Marta se obraćala više puta na dan Blaženoj Djevici Mariji, posebice posljednjih godina svoga zemaljskoga života da traži milost i ozdravljenje za druge osobe. Gospina ukazanja da utješe i vode Božju sluškinju bila su dosta brojna. Na Sve svete 1980. bolovi Božje sluškinje bili su nepodnošljivi, i to je bio predznak njezina svršetka na ovoj zemlji. Stigmatizirana Marta Robin umire 6. veljače 1981. godine.
Izvor: “Hodočasničke staze”, fra Karlo Lovrić
