„Ona je, nisam ja“ – tako je otprilike Adam odgovorio kada ga je Bog pitao gdje je i zašto se skriva, nakon što je bio jeo sa drveta spoznaje dobra i zla, kako pripovijeda Knjiga postanka. Situacija je doista vječna; nakon što je učinio nešto nedopušteno, muškarac optužuje ženu i, zapravo, Boga (žena koju si mi dao dala mi je jesti, pa sam jeo) a žena zmiju (zmija me prevarila pa sam jela). Iz iskustva znam da vrijedi i obratno; kada ja učinim nešto što nisam trebala učiniti, prvi je nagon optužiti prvoga do sebe ili potražiti izliku, opravdanje.
Grijeh je korijen neprijateljstva između muškarca i žene, čovjeka i prirode, čovjeka i Boga. A loš se obrazac može promijeniti tako da netko postupi drukčije. Taj netko je Marija iz Nazareta. Nimalo naivna, pitala je anđela „Kako će to biti?“, kada joj je najavio da će postati Isusovom majkom na neuobičajen način. Prihvativši objašnjenje da je Bogu sve moguće, ona je izgovorila svoje „Neka mi bude“. Ta je rečenica promijenila povijest, tako da je čak i Paul McCartney 1970. napisao pjesmu „Let it be“ u spomen svojoj preminuloj majci, premda je John Lennon sanjao svijet bez raja i bez religije (Immagine, 1971.) koju je velikim dijelom osmislila žena, njegova supruga Yoko Ono.
Žena je mistično čudo; kolijevka svijeta, početak i kraj svega, i dobrog i lošeg. Ne znamo koliko je Marija bila religiozna, ali znamo da je razmišljala (kako će to biti?) i da je povjerovala Bogu (evo službenice Gospodnje). Prizor majke s djetetom ostavlja bez riječi i čini svako objašnjenje suvišnim; to je prototip ljubavi. Pokušaji da se žena slavi i cvate bez djeteta, bez majčinstva, bili bi smiješni da nisu nespojivi sa stvarnošću i – kako se medicinski kaže – sa životom.
