Marko je bio dijete za primjer – vrijedan, odgovoran, uvijek spreman pomoći. Cijelu osnovnu školu završio je s odličnim uspjehom. Roditelji su s ponosom promatrali kako raste u divnog mladića. Obećali su mu nagradu i rekli: “Izaberi što god želiš.”
Nije dugo razmišljao – poželio je električni romobil. San svakog dječaka. Sloboda. Brzina. Vjetar u kosi.
Roditelji su pronašli onaj koji je bio siguran i prikladan njegovim godinama – stabilan, s motorom taman dovoljno jakim. Ali Marku to nije bilo dovoljno. Molio je za jači model. Uvjeravao ih je: “Znam paziti. Nisam mali. Neću divljati.” Roditelji su popustili. Nisu željeli da pomisli kako mu ne vjeruju. Bio je dobar. Zaslužio je.
I Marko je bio presretan. Romobil nije ispuštao iz ruku. Svaki dan je satima kružio kvartom, ponosno ga pokazujući. Nije nosio kacigu. “To nose samo štreberi”, govorio bi kroz smijeh dok su mu se kosa i majica vijorili na vjetru.
A onda… samo nekoliko dana nakon što je san postao stvarnost – zvuk kočnica. Kratak krik. I tišina.
Marko je pao. Prebrza vožnja. Samo jedan trenutak nepažnje. Samo jedan trenutak – i sve se promijenilo. Bez kacige.
Danas je u bolnici. Roditelji, slomljeni, sjede uz njegov krevet, drže ga za ruku i mole… mole da se probudi, da se oporavi, da posljedice budu što manje. Da ga opet vide kako se smije.
Još jučer u njihovoj je kući bilo smijeha, ponosa i sreće. Danas je tišina. Teška tišina koja guši.
Ponekad ono što želimo – nije ono što nam treba.
Ponekad ono što želimo – može nas skupo stajati.
I ponekad ljubav roditelja nije reći “da”, nego imati hrabrosti reći “ne”.
Svakodnevno čitamo o nesrećama na romobilima. Svakodnevno netko plače zbog jednog trenutka koji se više nikada ne može vratiti.
Podijelite ovu priču. važno je da se što više priča o ovome.
Previše je nesreća oko nas.
Možda spasimo nečiji život.
Možda jedno dijete stavi kacigu.
Možda jedan roditelj ne popusti.
Možda jedna obitelj ne izgubi osmijeh.
Pazimo jedni na druge.