Često se volimo hvaliti kako smo kao društvo napredovali. Uspjeli smo proizvesti zlatni nakit koji nije od zlata, dijamante koji su tek savršena imitacija – sjaj bez dubine. Sve originale što je netko stvorio, možemo iskopirati do te mjere da danas ne znamo što je original, a što kopija.
Izumili smo skupocjene automobile koji ne trebaju ljude da bi vozili. Radno vrijeme smo pomaknuli kako bismo imali osjećaj da cijeli dan provodimo na poslu. Imamo tih nekoliko sati nakon posla koje onda provedemo uz mobitel, a ne uz ljude. Stvorili smo moderne generacije bez autoriteta i roditelje koji nemaju vremena za svoju djecu. Djeci smo širom otvorili vrata svijeta, da ih on odgaja, u takozvanoj slobodi: mišljenja, eksplicitnih fotografija i da ih odgajaju ideali koji to zapravo nisu. Stvorili smo carstva u kojima imamo više kontakata i poznanstava, razgovaramo s umjetnom inteligencijom, a čovjek nikada nije bio usamljeniji.
Adventski vijenac na stolu nekada je bio simbol početka adventa i onog toplog ozračja u hladnim zimama u kojima s veseljem iščekujemo rođenje Spasitelja. U moderno doba, davno prije adventskog vijenca za to su se pobrinule lampice, okićeni izlozi, okićeni borovi, sjaj i blještavilo na svakom uglu koje izgleda kao da jedva čeka rođenje Spasitelja. A ono što je apsurdno jest da se u tom adventu nigdje Spasitelj ne spominje.
Izvana kao društvo izgledamo jako spremno i uzbuđeno, a istina je da za Isusa ponovno nema mjesta, baš kao što svjedoči evanđelist Luka o Isusovom rođenju prije više od dvije tisuće godina u Betlehemu. “I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu”. (Lk 2,6–7).
Jednako kao što smo od hladnih jaslica napravili romantičnu atmosferu, tako smo advent zamijenili blještavilom u kojem od silne buke i užurbanosti ne stignemo zastati i pripremiti se uistinu za Njegov dolazak.
Ali ipak, On dolazi. Kao što nije čekao savršenstvo te hladne noći u Betlehemu, tako i danas ne čeka nas savršene i spremne da dođe do nas.
Nedavno smo proslavili blagdan Krista Kralja. Krista kao Gospodara vremena i povijesti, početaka i kraja cijeloga svijeta i svih stvorenja. Tom svetkovinom zaključili smo liturgijsku godinu i podsjetili se da je On Alfa i Omega, kako je zapisano u posljednjoj biblijskoj knjizi, Otkrivenju, gdje On izjavljuje: “Ja sam Alfa i Omega, početak i svršetak” (Otk 22,13).
Radosna vijest je što će i ove godine doći bez obzira što nismo spremni za Njegov dolazak. Bez obzira što nema mjesta da dođe. On put stvara i tamo gdje nema puta jer je On put, Istina i Život. Ne očekuje da ga dočekamo u blještavilu i sjaju, ali želi da ga čekamo čistog srca.
Odvojimo barem kratko vrijeme u danu za molitvu jer On progovara u tišini. Napravimo ovog Božića mjesta da se osjeća prihvaćen i da smo se zaista pripremali za Njegov dolazak. Onako kako je dostojno dočekati Kralja.
