„Mi volimo planine, jezera i doline, volimo i slatkiše, ali Palmu najviše“, riječi su koje smo kao djeca pjevali u okviru vesele „himne“ župi Presvetoga Srca Isusova u Palmotićevoj 33 u Zagrebu, koju smo od milja zvali Palma. Nedostižno nam je zvučao Akademski zbor Palma, koji od kraja Drugog svjetskog rata u Bazilici Srca Isusova oživljava nedjeljnu liturgiju uzvišenim tonovima. Kasnije bi neki od nas i sami postali Palmašima. Zato je mnogima osobito teško pao 22. ožujka 2020. kada je jutarnji potres stresao svod s Bazilike, pretvorivši njezinu lađu u hrpu ruševina. U zagrebačkom potresu poginula je Anamarija Carević, petnaestogodišnja djevojka s područja župe kojoj je Palma također bila dom. Otpočela je dugotrajna i strpljiva obnova; vjernici su se okupljali u velikoj župnoj dvorani koja je pretvorena u priručnu kapelu, a zbor Palma probe je održavao u nimalo akustičnoj vjeronaučnoj dvorani. Konačno, nakon točno šest godina, lađu Bazilike ponovo su ispunili ljudi, slušajući tradicionalne korizmene pjesme, skladbe Zajca i Klobučara, te Stabat Mater Josefa Gabriela Rheinbergera u pratnji gudača i orgulja.
Priča o smrti i Uskrsu
Dok je zbor pjevao o tuzi majke Marije pod križem raspetoga Sina, simbolika nije mogla biti jača. „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“, odgovorio je Isus suvremenicima koji su ga prozvali što je bičem istjerao iz hrama prodavače golubova i mjenjače novca (Iv 2, 19-23). Nisu razumjeli da je govorio o hramu svoga tijela; nakon muke, raspeća i smrti na križu, za tri će dana uskrsnuti. Kristovo tijelo bilo je krhko i lomljivo kao i sve zemaljsko: Palma, jedna od najjačih zagrebačkih župa po pastoralu i živosti događanja, preko noći se pretvorila u otužnu improvizaciju. Pa ipak, isusovci koji u njoj djeluju, kao i brojni vjernici i suradnici, nisu odustali od toga da budu Crkva, zajednica vjernika koja se okuplja oko euharistije. Postalo je jasno koliko je građevina istodobno bitna i nebitna. Bitna – jer su neobarokne freske svojom ljepotom omogućavale shvaćanje da se u tom prostoru događa nešto uzvišeno i sveto. Ljepota je važan medij. Ipak, građevina je i nebitna – jer rušenje zidova ne može srušiti vjeru ni dokinuti snagu sakramenata i zajedništva. Onkraj duhovne vrijednosti, država je prepoznala u Palmi i kulturnu vrijednost, tako da je za obnovu Bazilike tijekom Covida, kada nije bilo novca za mnogo što, iščeprkala iz europskih fondova novac za obnovu.
Bazilika, zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske, nije zaboravljena ni zanemarena. I koliko god prisutnost premijera i ministrice kulture na korizmenom koncertu u Palmi podsjetila na njihove brojne kulturno-političke promašaje, toliko je i istaknula ljepotu prigode kojoj su se željeli odazvati. U spomen pokojnoj Anamariji osnovana je Zaklada „Anamarija Carević“, koja organizacijom koncerata i prodajom darovanih umjetnina prikuplja sredstva za obnovu Bazilike. U planu je izgradnja pastoralnog centra koji će nositi njezino ime. Priča je to o križu i o Uskrsu; Anamarija je prešla k Srcu koje ju je privlačilo a oštećena Bazilika zajedno sa župom postala je poprište „generacijske obnove“, kako je to pomalo proročki rekla ministrica Obuljen Koržinek. Zbor, iako reduciran s obzirom na nekadašnji broj, pokazao je vitalnost preživjevši godine bez Bazilike. Kada je na kraju koncerta zabrujala Rahmanjinova „Bogorodice Djevo“, jedan od najljepših cvjetova glazbene mistike kršćanstva i omiljena pjesma generacija zboraša, bilo je jasno da je u srcu postojanja neobjašnjiva tajna križa. Iz ruševina izniče nova zgrada, iz smrti nov život, a iz boli sjeme vjere, ljubavi i nade.
Duhovna žila kucavica grada
Kada je Bazilika Srca Isusova izgrađena i posvećena 1902., oko nje je bilo polje. U međuvremenu, pejzaž se promijenio i dobio građanski izgled. Nažalost, od Drugog svjetskog do danas oronule, sive i grafitirane fasade potamnile su elegantnu arhitekturu Palmotićeve. Potres je dodatno onesposobio ionako dotrajale zgrade pa su mnoge obitelji odselile iz centra. U Palmi je danas manje djece nego nekada. Ipak, ona je i dalje duhovna „žila kucavica“ Grada, kako ju je nazvala novinarka i spisateljica Petra Ćurlin koja je vodila koncertno događanje. Palma je primala i othranjivala legende: bl. Ivan Merz, pokojni karitativac p. Antun Cvek, p. Luka Rađa koji je osnovao SKAC, nenadmašni duhovnik p. Slavko Pavin… i mnogi drugi neumornim su radom ondje crpili snagu i donijeli mnoge duhovne plodove, a drugi to čine i danas.
Nas, koje je Palma obogatila, korizmeni je koncert ostavio bez velikih riječi. Nije ostalo drugo nego zahvaliti ocima isusovcima, osobito p. Damiru Kočišu koji kao rektor vodi obnovu, zatim dirigentu Franji Klinaru, zboru, svim suradnicima Zaklade „Anamarija Carević“ i publici koja je došla osluhnuti stvarnost ljepote i smisla koji žari iz Srca.
