ONI ROKAJU ZA GOSPODINA

BESPLATNA METAL BIBLIJA: Može li glazba odvojena od oltara postati prostor susreta s Bogom – Riječ pronalazi put do čovjeka koji se skriva iza kožne jakne i tamnih naočala

U 465. izdanju emisije „Oni rokaju za Gospodina“, pater Anto Bobaš povezuje dva svijeta koja se rijetko susreću: tišinu samostana sv. Martina iz Porresa i pozornice Wackena. Dominikanac, „brat metla“, čovjek tihe svetosti i milosrđa prema ranjenima i – festival na kojem gitare vrijede kao zastave plemena.

Autor: Vjerujem.hr
event 03.11.2025.
Photo: p. Anto Bobaš

Blato, buka i osamdeset tisuća ljudi pod istim nebom. Zastave se njišu iznad mora šatora, gitare paraju noć, a reflektori režu maglu nad jednim malim selom na sjeveru Njemačke. Mnogi bi rekli: zadnje mjesto gdje bi tražili Evanđelje.

A ipak – baš ondje, među rifovima i mokrim čizmama, netko otvara crnu knjižicu tvrde korice i daruje je bez riječi. Metal Biblija. U šatoru nekoliko stolova, malo svjetla i puno pitanja. Između dva koncerta, između dva pokliča, dogodi se tišina glasnija od buke. Netko zatraži blagoslov. Netko prvi put izgovori molitvu. Riječ prelazi iz ruke u ruku — i ostavlja trag.

U 465. izdanju emisije „Oni rokaju za Gospodina“, pater Anto Bobaš povezuje dva svijeta koja se rijetko susreću: tišinu samostana sv. Martina iz Porresa i pozornice Wackena. Dominikanac, „brat metla“, čovjek tihe svetosti i milosrđa prema ranjenima i – festival na kojem gitare vrijede kao zastave plemena.

Što se događa kad se ta dva svijeta dotaknu? Može li glazba, odvojena od oltara, ponovno postati prostor susreta s Bogom? I kako Riječ pronađe put do čovjeka koji se skriva iza kožne jakne i zatamnjenih naočala?

U prvom bloku čujemo priču o „Kristu na rubovima“. Nije svaka buka slavljenje, ali svaka čežnja može postati početak molitve. Liturgija nije koncert — u njoj ton i ritam služe otajstvu, ne atmosferi. A ipak, Bog se ne boji naših pozornica: poput milosrdnog Samarijanca silazi i do oltara i do Wackena, tražeći srce spremno na šutnju. Pjesme koje otvaraju večer nose poruku budnosti i zahvalnosti: tamo gdje strah utihne, rađa se život.

Drugi blok vodi nas u srce priče o Metal Bibliji. Šator s natpisom „Besplatna Metal Biblija“ postaje mala Crkva u pustinji buke. Nisu tu ni transparenti ni povici — samo Sveto pismo, svjedočanstva glazbenika i otvorene ruke. Tisuće primjeraka, tisuće susreta. Netko pita „zašto?“, netko „kako?“, a netko samo spusti pogled i primi knjigu kao da prima komad svjetla. „Svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze“ riječi su starije od svakog rifa, a uvijek nove.

Treći blok vraća nas kući. Zagreb, Hard Time i Gordan Penava Pišta. Riffovi, osmijeh i jednostavnost čovjeka koji ne zaboravlja da iza svake pjesme mora stajati — čovjek. To nisu poglavlja o slavi, nego o prijateljstvu i poštovanju; o tome kako se rock može svirati pošteno, bez bijega i bez maske. Slušamo Pištin glas, sjećanja koja mirišu na dvorane, kišne pločnike i jedan koncert na kojem je Hrvatska zasvirala na Wackenu. Rock kad je iskren već je molitva.

U odjavi ostaje istina koja nas uvijek sustigne: Krist ne čeka da Ga pronađemo — On ide prvi. Nema mjesta gdje ne može doći, ni srca koje Njegova Riječ ne može dotaknuti. Pozornice mogu postati mjesta milosti, a blato — polje na kojem Bog sije. Zato ova emisija, i nakon osamnaest godina, hoda istim putem: prema onima na rubovima, s vjerom da Bog govori i kad svijet pojača do kraja. Ponekad riječima, ponekad tišinom, često — glazbom.

Slušajte uživo u ponedjeljak, 3. studenoga 2025., od 22:30 do 23:30 na Hrvatskom katoličkom radiju. Snimka emisije dostupna je već sljedeći dan na pateranto.com.

„Oni rokaju za Gospodina“ – jer nitko nije predaleko, a da ga Krist ne bi mogao dohvatiti!

Pročitaj više

Hubert kao nestašni mladić i strastveni lovac ni za najveće blagdane ne bi propustio lov loviti. Loveći tako i na Veliki petak, naiđe na vitorogog jelena, a u sam čas kada ga je htio strelicom usmrtiti, ugleda mu usred zlatnog rogovlja svjetao križ i čuo je poziv na obraćenje, te da ode do biskupa Lamberta.

Tada će i naša podsvijest primiti ovu važnu poruku, pa će i ona biti obogaćena, a to znači da ćemo mi kao čitava osobnost, cjelina svijesti i podsvijesti biti prožeti predivnom mišlju sv. Pavla apostola koji nas želi uvjeriti kako smo u Kristu uistinu postali bogati u svakom pogledu.

Običaj da otac uvede kćer u crkvu i da je dovede do oltara, ne potječe od Biblije, nego je to poganskih i društvenih tradicija u kojima se žena smatrala “vlasništvom” obitelji. Ovaj običaj je iz starijih civilizacijskih običaja, u kojima je otac doslovno “predavao” svoju kćer mužu. Taj čin je imao značenje predaje vlasništva – djevojka je prelazila iz očeve kuće u muževu.